(priča o jednom prijateljstvu)

 

 

Fric (Frits) je već godinama jedan od mojih najboljih prijatelja. Kad to kažem, odmah moram naglasiti da ih nemam baš mnogo. Doduše, dok sam bio mlad bilo mi je strašno stalo da imam što više “raje”, pa, među njima, i prijatelja. Valjda to ide uz mladost: očajnička potreba da se dokažeš u drugim, tuđim očima.

Docnije su, naravno, uslijedila otrežnjenja. Razočarenja. Neki ljudi mi se vremenom nisu pokazali ni izbliza tako interesantni kakvima su se činili u početku. Neki bi pokazali skrivene, “prljave” strane njihovih karaktera. Neki su sami otpali, s nekima sam se posvađao, a neki nisu bili tu, a morali su biti! – u teškim trenucima.

Ovih potonjih je bilo najviše. Prvo u ratu, kad svaki čovjek pokaže svoje pravo lice. Pa, ako je dobar, bude još bolji, a ako je loš, katkad se zna pretvoriti u pravu zvijer. Ne kaže se džaba: “Daj čovjeku pet minuta uniformu (vlast), i znaćeš kakav je čovjek.” Taj me je period riješio mnogih zabluda o ljudima.

Drugi armagedon, bar što se tiče “prijatelja”, bila je amputacija noge. Jeste fraza, ali je i velika istina: na muci se poznaju junaci. A nekih mojih “junaka”, onih za koje sam vjerovao da su moji ljudi, svih tih mjeseci i godina – ni od korova!

Tako se lista onih koje volim i kojima bezrezervno vjerujem jako “stanjila”. Na njoj su većinom ostali likovi iz ranog djetinjstva, ljudi koji su mi ostali vjerni i u zdravlju, i u bolesti.

E, jedan od takvih je Fric (Frits).

 

Prvi put mi je prišao kad sam svratio u salu za stoni tenis, odmah do naše nove kuće u Arnhemu, Holandija. Nisam poznavao nikoga, sjedio sâm za stolom, a on je ustao iz povećeg društva rekreativaca i obratio mi sre na škrtom engleskom: hoću li da „razbacimo“ jednu partiju?

Tako se počelo „odmotavati“ naše prijateljstvo. Godinama smo skupa igrali u klubu, katkad i u istom timu, putovali na mečeve, družili se, posjećivali…Nije to bio neki nivo, više pingpong nego stoni tenis, ali nama je bilo lijepo. Fric je u klubu slovio za čudaka, osamljenika. Nije volio velika društva, galamu. Na našim porodičnim slavljima, na koja smo ga redovno pozivali, on i njegova Anita sjedili bi sa strane, držali sve na oku, pomalo ćakulali, no u plesu i pjesmi nisu učestvovali. Ali sam znao da im je lijepo. Inače ne bi ni došli. Takav je Fric. Uvijek iskren, nikad ne radi nešto „radi reda“.

A kad bismo odlazili na godišnji odmor, našu kujicu Belu skoro uvijek smo ostavljali njima. Znali smo da je u dobrim rukama. To je i dokazao jednom kad ju je, riskirajući vlastiti život, doslovno iščupao iz čeljusti pitbul terijera, koji ju je htio rastrgnuti kad su neoprezno ušli u njegovo dvorište. Poslije je mjesecima sâm plaćao njeno liječenje i „krpljenje“, smatrajući sebe odgovornim za taj incident.

Fric, dakle, čovjek od velikih riječi, ali ako ti je taj poklonio svoje srce, onda si znao da imaš prijatelja. Tako nam je, dok sam mjesecima ležao u bolnici i mnogi zaboravili da postojim, više puta dolazio na vrata samo da bi supruzi ili sinu dao kartu sa željama za moje brzo ozdravljenje. Poslije me je često, kad je trebalo, vodio na preglede, kontrole, previjanja… I sve to tiho, jednostavno, samorazumljivo… Kao da je najprirodnija stvar na svijetu da ostavlja sve na stranu kad god treba pomoći ovom čudnom Bosančerosu. Koga su, uzgred, u mnogim stonoteniskim salama zvali čudnim imenom: Bogaboga. Zašto? Pa zato što bih, kad mi loptica ne “sjedne” kako treba, glasno “skidao sve zvijezde sa neba”. Pa, priznajem, stid me je – i onu Najvišu.)

No, kako skoro svaka lijepa priča ima neočekivani zaokret, tako je i ovdje. Fric me je prije jedno dva mjeseca nazvao da mi kaže nešto važno. Kratko i mirno mi je rekao da su otkrili da ima rak. To govno se toliko proširilo da se više ne zna gdje mu je “epicentar”. Nema nade za izliječenje.  Ljekari, doduše, mogu nešto pokušati hemoterapijom, ali to bi mu samo, za izvjesno (kraće) vrijeme produžilo život.

Sve mi to moj šutljivi, k’o stijena čvrsti prijatelj kaže na svoj uobičajeni način: precizno, tiho, čak kao hladno. Kao da priča kako je sinoć igrao. I odmah veli da je odlučio da neće na terapiju. Neka mu polako povećavaju sredstva protiv bolova, pa će durat’ dokle može. A kad ne više mogne – eutanazija. Pod strogim liječničkim nadzorom. Još dok bude pri punoj svijesti i pameti.

Prihvatam Fricovu način – znam da drugačije ne bi htio – i prividno ležerno prihvatam groznu vijest. Promrmljam nekoliko ispraznih riječi: “drži se”, “biće valjda dobro”, i spustim slušalicu. A ona sva mokra. Od znoja na mom dlanu.

Sutra ujutro mu, po našem običaju, odnesem kesu s voćem i slatkišima. Stanem pred vrata, krenem da pozvonim, a onda mi sine da Fric dugo ostaje u krevetu. Jer do u gluho doba igra video-igrice.

Stoga malo oklijevam, pa na koncu tiho objesim plastičnu kesu o kvaku. Tiho za sobom zatvorim nisku dvorišnu kapiju, i dugo zurim u njen oljušteni metal.

Znaće moj drug, sto posto, ko mu je bio pred vratima.