Ljeto, kraj osamdesetih. Po drugi put učestvujem na Struškim večerima poezije., jednom od najuglednijih svjetskih festivala poezije. Prelijepi Ohrid i Struga, stari manastiri, Biljanini izvori… Između čitanja imam dosta slobodnog vremena, pa šetam sokacima i uličicama dvaju susjednih, prelijepih, ali vrlo različitih makedonskih gradića. Jedan (Ohrid), sa onim njegovim radnjicama i ćepencima: spor, spokojan i trom, sav odiše Orijentom, a drugi (Struga), iako mali, živahan je, poletan, moderan gradić: šatalište s obja strane Drima – djeca klikću i vrište, svako malo se bacajući u hladnu, tamnozelenu vodu.
I baš tu, stotinama kilometara daleko od zavičaja, usred vrelog ljeta nasred ulice sretnem mog vjenčanog kuma, poetu Stanoja Golića! Nas dvojica se poznajemo i prijateljujemo još od studentskih dana u Sarajevu. Obojica romantici, ljubitelji pisane riječi, osjetljive, mekane duše. Tih godina smo na faksu, studenti književnosti, zajedno s pokojnim Vladom Srebrovim – koji nam tada bješe nekom vrstom mentora – i nekolicinom kolega, obnovili rad Književnog kluba “Mak Dizdar”.
No, bilo je vremena i za druge, profanije “aktivnosti”. Gledajući unatrag, rekao bih da nas je sudbina u pravo vrijeme dovela na pravo mjesto. Čuvena sarajevska rock-scena, Kustini filmovi, MESS i poezija u Kamernom teatru 55… A razmahala se i privatna inicijativa. Sarajevo su preplavile stotine kafića: Dedan, Đerdan, Davorin, Stari sat, Zvono, Orijent… U njima smo stajali satima u skučenom prostoru, srkali svoja pićenca, slušali muziku i klimali glavama. (Tu se nije moglo pričati. Muzika je bila toliko glasna da su oči i ruke bili jedino sredstvo komunikacije.)
A kad bismo obišli sva kultna mjesta i sve “izgustirali”, kasno noću bi se Stane i ja, izbjegavajući šmrkove perača ulica, vraćali u naše studentske sobice na suprotnim padinama grada: on na Vratniku, ja na Bistriuk. Prije toga bismo često još svratili na zadnju čašicu razgovora “Kod Reše”. Bila je to tada, koliko znam, jedina kafana na Baščaršiji koja je radila cijelu noć. U nju su, u ta kasna doba, obično svraćali taksisti i sumnjiva lica s kojima se nije bilo uputno družiti. Zato bismo najčešće sjedili sami, za nekim stolom u uglu.Tu bismo iz džepova istresali zadnje žute banke: tanjir čuvene Rešine pure sa sirom i čašica žéste. A onda, od izvora dva putića, svaki uz svoju srajevsku padinu.
Iskreno, dosta smo pili, i ja i on. Bili smo solidni studenti, ali se baš fino cugalo. Što reče jedan naš kolega: “Od svih padeža najdraži nam je bio – lokativ!”
Zbog našeg posebnog odnosa – dva lelujava, ćaknuta pjesnika! – niko se nije iznenadio kad sam par godina docnije – opet u Konjicu, već zaposlen – između nekolicine sjajnih drugara, za vjenčanog kuma odabrao baš njega, Staneta. Kum nije dugme. Tu biraš onog najboljeg.
Tako smo naše prijateljstvo “zacementirali” na mom i Darijinom svadbenom slavlju na Boračkom jezeru. Za pojmove današnjeg novog glamura to nije bilo ništa veliko: stotinjak ljudi. Ali nama dosta. Početak septembra, krasno vrijeme, šuma tek počela da rudi… Veselje, igra i ples, pjesma. I nijedna razbijena čaša. Kako kumu i priliči, Stane je u svemu dobrom prednjačio.
Nazad u Strugu. Tog dana kad smo se nenadano sreli, popili smo po kafu i sok, malo popričali, i brzo se rastali. Tog popodneva sam, naime, imao čitanje na Biljaninim izvorima, pa smo se dogovorili da se opet nađemo sutra ujutru, i to ispred hotela u kome se on smjestio. Tako sam se sutradan u dogovoreno vrijeme “nacrtao” pred ulazom hotela. Međutim, kako ga nije bilo – a Stane je uvijek bio tačan – odlučim da uđem i raspitam se na recepciji. Kako nisam znao broj njegove sobe, recepcionerki rekoh samo njegovo ime i prezime. Ova se zadubi u listu gostiju i, nakon dužeg traženja, promrmlja: “Aaa, to je onaj sa dijalize. Danas mu se nešto baš odužilo!”
Meni kao da se otvorila golema rupa pod nogama. Stane i dijaliza. Otkud sad to?!
Kad se napokon pojavio u holu, učinio mi se nekako bljeđi nego juče. Ali mu ništa nisam rekao. Tokom tog susreta sve je među nama bilo kao ranije: ista prisnost, zezancija, mrvice poezije… Samo nismo pili. Meni nije palo na pamet da pominjem alkohol, a ni Stane ga nije spomenuo.
Poslije sam se raspitao: taj struški hotel bio je jedan od rijetkih hotela u Jugi koji su imali skupe aparate za davanje dijalize. Zato su zdravstveni fondovi bubrežnim bolesnicima u čitavoj Jugoslaviji plaćali boravak u njemu. To je tim ljudima često bio jedini način da odu na ljetovanje.
Poslije, kad se napokon “otvorio” i sve mi ispričao, ispostavilo se da Stanetovi bubrezi već godinama rade veoma slabo.
Nisam htio o tome puno da ga propitujem. Vidio sam da mu je neugodno da o tome govori. Zato je valjda s nama tako i pio, sigurno ne manje od ostalih.
Od tada sam ga još više cijenio.
Rat devedesetih ga je zatekao u Sarajevu. Živio je negdje kod Baščaršije, s tadašnjom prijateljicom M. No, kad mu je svakodnevni odlazak u bolnicu “Koševo”, na dijalizu, nekako je isposlovao izlazak iza Grada iz medicinskih razloga i vratio se u rodni Han-Pijesak.
Poslije je na dijalizu išao u Kasindol, a na preglede u Beograd. Jednom ga je tamo, na moju molbu, u bolnici posjetio moj rođak i rekao mi da Stane grozno izgleda. “Dođe mi”, rekao mu je tada moj kum, “da počupam sve ove žice i kablove i skočim kroz prozor.”
Prvih godina poslije rata, kad bih odlazio u zavičaj, nekoliko puta sam ga nazvao telefonom. Međutim, uvijek je bio, govorio je neki ženski glas, “upravo izišao”, ili, pak, “negdje u Sarajevu”. Nije trebalo puno pameti da zaključim kako me izbjegava: neće ni da ga čujem, a nekmoli vidim bolesnoga!
Isprva mi bješe malo krivo, a onda sam shvatio. Pusto čovjeka, nije mu ni do čega! Uostalom, ako ga ja ne mogu shvatiti…
(Poslije je sudbina i meni “namjestila” sličnu “prljavu igru” sa zdravljem. Dugo sam, i teško bolovao. Tako smo na kraju opet ispali dva čudna, po mnogo čemu slična šašava pjesnika.)
*Stanoje Golić je umro jedne zime početkom milenijuma. U gradskoj biblioteci u Han-Pijesku, u kojoj je radio do pred smrt, održano je veče posvećeno njemu i njegovim stihovima. Pa da i ja završim u sličnom tonu: evo jedne od pjesama iz njegove literarne ostavštine koju mi je nedavno poslala njegova sestra Rada koja sada živi u Americi. U spomen njenom bratu a mom kumu, Romanijskom Lanetu Stanoju Goliću:
*Stanoje Golić je umro jedne zime početkom milenijuma. U gradskoj biblioteci u Han-Pijesku, u kojoj je do smrti radio, održano je prigodno veče posvećeno njemu i njegovim stihovima. Za života je objavio dvije stihozbirke. Čini mi se najpriličnijim da ovaj mucavi tekst i završim jednom od pjesama iz njegove literarne ostavštine. Dobio sam je od njegove sestre, “male Rade”, koja sada ima porodicu i živi u Americi.
Dok se zora rađa, slijepa ptica leti u nebo
Kroz tjeskobnu noć slikjepa ptica
doziva miris dječijih pelena.
A noć, vlasnica smrti, rže
mrkim sjajem u bezsuznim očima.
Nečujni koraci, odavno zaboravljeni,
kroz ćutanje razbacani, stresaju
zgrušalo busenje i kroz brazgotine
dodiruju slijepu pticu.
Spušta se oštrica udesa kroz pljusak, sveopšti,
povija se krilati anđeo kroz pocijepane zavjese.
A, slani osmjeh, na bezličnom licu, rumori
nebeskim sjajem neostvarenih želja.
Na sapima utisnuta noć, poput bolesničkih
grobova. U iznošenom oku ona bi se ogledala.
U dahu toplog jutra ona bi se rađala.
I bježat bi, slijepa ptica, ovjenčana
i nadojena vatrom nerođenog sveca.
Stanoje Golić
