Prije dosta godina u maloj leji ispred naše kuće smo zasadili dvije ruže. Jednu odmah do vrata, bijelu, a drugu, crvenu, na drugom kraju leje. To smo uradili u znak sjećanja na naše davno umrle majke, da bi, eto, i na taj način te dobre žene ostale s nama. Čovjek čini šta može da oni koje volimo – jer ljubav smrću ne prestaje -ipak ostanu tu, blizu.

I desilo se slijedeće: bijela, ona “slavonska”, se odmah lijepo primila, ali se ona crvena, “suhodolska”, dugo mučila i bortala. Svake godine bi nekako, s mukom, jedva jedvice, iznjedrila po jedan-dva pupoljka, ali koji bi brzo uvenuli.

Moram priznati da sam bio mrvu ljubomoran na bijelu ružu, koju smo u mislima “darovali” mojoj punici,

No, ove godine se desilo čudo. Crvena najednom bujno procvjetala. Điknula u nebo. Evo napokon moje “Suhodolke” pod našim prozorom!

 

Njoj, ali i “Bjelki”, u čast, jedan diptih iz jedne davne knjige ljubavne poezije. Neka cvjetaju obje, uinat ovom svijetu samštine i sebičluka.

 

Ruža

 

 

I

 

 

 

Gdje li je sad moja Irena? Da znam,

darovao bih joj komadić oblakodera, balkona na kojem

njena se koža i sunce ljube, i smrzlu travu Jajce-kasarne,

zgaženu-pa-ispravljenu od naših koraka.

 

Da imam novčić, okrenuo bih broj, i pronaš’o slovo

koje dugo tražim, zureći u crveno oko željezničkih semafora

na peronima usputnih stanica. Da mogu,

nacrtao bih oporu ljubavnu sliku, bez idilično žutog,

 

i bez straha – sa žudnjom, žudnjom samo: tlocrt oblaka,

šačica zemlje, U CVIJET ISPREPLETENE JANUSOVE KOSTI,

i eto! ruža. I mada godine, rastvarači snova,

umjesto prstiju mojih, porculanskih žiški,

 

u postelji joj željezno bdiju, ja tajno gradim kucanje i susret,

i želim da onaj što, noćas, uždije lampu

nad krevetom njenim bude – k’o pjesma od noći

i more od kopna – beskrajno, beskrajno od mene širi.

 

 

 

II

 

Biser si, na čijem sjaju grijem promrzle nokte:

splet žilica i šumova, tiho kolanje krvi.

S ružom u njedrima lakše prelazim ulice,

pasam slijepe kolosijeke, i ulazim svugdje:

 

u tišinu i u zvuk, u samicu kao na trg,

u spavaću sobu i na gubilište.

A kad me budiš, zoveš iz daleka,

iz tuđeg pogleda: ovo, što danima sopćem,

 

što mi java kroz prste promiče,

varka je, o varka, ONOG KOJI VUČE KONCE. Ne mržnja,

ne led, povratak na staro: kraj mene, i tebe.

 

Goran Sarić

 

Iz knjige poezije: “Ipak ljubavne pjesme”