Ribice
za Jaapa, komšiju
Iz susjedne kuće,
zid do zida,
svunoć odjekuje
kašalj.
To susjedu vrag,
vrtiguz,
virtuoz naoposum,
sjeo nasred grudi.
A on vrijedni građevinac,
sam svoj majstor,
vječito u prašini,
azbestu, ljepilima,
raznome otrovu.
Nije umio drukčije:
od zvijezda do zvijezda,
bez stanke i odmora,
opuštanja, hobija.
Samo bi, katkad,
nedjeljom,
ribice lovio,
i onda ih, dobrostiv,
opet u plitku,
mutnu vodu
desnicom vraćao.
“Šta će mi odmor”,
tako bi velio.
kad bi se, katkad,
na džadi sreli.
I eto,
iz onog tutnja,
rada i prašine,
ravno u bolnicu.
Juče ga otpustilo.
Fleke pod srcem,
posvuda.
Jutros,
u prolazu tihom,
vidim:
eno mu pruta za pecanje!
Naslonjen na zid
pokraj dovratka.
I čizme, gumene.
Prazna ribarska torba.
Goran Sarić
(fotke: Mladen Pikulić)
