S. Tontiću

 

 

 

Vlak mili kraj stanice. Skretničar:

“Sisak! Minus sedamnaest!”

U hodniku noćnog, zagrebačkog,

radijatori, mrtve ptice,

na njima “stalaktiti” Yu-željeznice.

 

 

Stojimo tako, Stevo i ja,

u vlaku kasnih osamdesetih,

đavo tek što se,

kao u Kundere,

sa svima nama nije krvavo našalio.

Cijelu noć ljuštrimo viski,

i žgarimo camel,

donijela mi ga Ljubav,

iz zemlje sovjeta.

 

Bio baš sladak,

taj skoč s pjesnikom,

traj’o nam sve do praskozorja,

i smoga sarajevskog.

 

Meni,

već mamurnom,

valjalo još sahatak,

preko Ivana,

a on lagano,

sve posrćući,

do toplih perina.

 

Za njim,

na pustom peronu,

ne pas se pencher au dehors,

ostade siva maglica,

kao oblačić s tekstom

iz stripa o Asterixu.

 

 

Goran Sarić (iz knjige poezije “Ruka iz krasnog Niotkud”)