(Drugi zapis o prijatelju)

 

 

Upravo smo se spremali da izađemo iz hotelske sobe i krenemo na doručak, kad je zazvonio telefon. Anita, Fritsova žena.

“Dobrojutro. Izvini što smetam, Goran, ali bio nam je kućni ljekar. Dogovorili smo se. Eutanazija će biti obavljena u petak.”

Sjeo sam na krevet.

“Goran?“

“Već u petak? Za četiri dana?”

“Pa da. Davno je dogovoreno da ćemo to uraditi kad mi Frits da signal. Kad ne bude mogao više izdržati bolove. A to je bilo juče.”

« Ma, znam da ste se tako dogovorili. Davno mi je to rekao. Najvažnije je da se više ne pati.“

„Tako je.“ I zašuti. „On ovo nije zaslužio. Ovo niko nije zaslužio.”

“Hvala što si mi javila. Ako može, doći ću ove sedmice da ga još jednom obiđem.”

 

***

 

Juče smo D. i ja bili u Leidenu. To je stari grad,  u kome se nalazi najstariji univerzitet u Holandiji. Raspakovali smo se, a onda izašli na pivo, da “speremo” vrućinu sa sebe. Ljeto je, zbog velikih vrućina na Balkanu i haosa na holandskim aerodromima ne idemo nigdje na odmor, ali zato s vremena na vrijeme “brisnemo” na izlet par dana negdje tu, u Holandiji ili Belgiji. Ova, samo naizgled jednolična zemlja, ima toliko prekrasnih mjesta za izlet. Takav je i ovaj grad. Sad evo sjedimo na terasi jednog od kafea uz kanal, u centru grada. Zurimo u (od muljevitog dna) mutnu vodu, čamce i razgolišene ljude u njima. Nerviraju nas krici galebova nisko nad našim glavama. Te bijele “krpe” na plavoj čoji neba, brze k’o strijele, mangupski vrebaju ostatke klope na ponekom praznom, maločas napuštenom stolu. Poslije večeramo u restorančiću čudnog imena: Verboden toegang (Ulaz zabranjen). Sto nam je takoreći na cesti, pri početku jedne od zelenih uličica malo dalje od centra. Prvi put u životu kao predjelo probam puževe sa plavim sirom. Mmmm! Za prste polizati!

 

***

 

Ujutro, kao što smo i planirali, odlazimo u Sieboldhuis, Japansku kuću. To je muzej umjetnina i upotrebnih predmeta koje je u 19. vijeku, za boravka u Japanu, sakupio holandski liječnik i pasionirani kolekcionar svega i svačega Philipp Franz von Siebold: umjetničke slike, posuđe, keramika, fosili, veliki herbari, preparirane životinje, kimona, oružje, stare karte, čajnici, ćupovi i masa drugih stvari.

Pored stalne kolekcije, pažnju nam najviše privlači izložba nove japanske grafike “Shin Hanga”, s remek-djelima iz privatnih zbirki. Među više od stotinu radova mene – a kako drugačije?! – posebno impresioniraju likovi madih, lijepih žena. Katkad samo lica, katkad laki pokret, “zatečene” pri obavljanju svakodnevnih poslova. Sigurna ruka i, čini se, brzi i jednostavni potezi. Odišu tipično dalekoistočnom senzualnošću, ljepotom u nagovještaju. Čak me navode da pomislim na haiku: oštro oko odabere pravi detalj, majstorski ga, brzim potezima, prenese na papir, a nama ostavi da se divimo i dalje dopunjavamo sliku.

Izlazimo iz Sieboldovog negdanjeg doma kao ošamućeni. Da smo samo zbog ovoga došli u Leiden – vrijedilo je.

Kasnije, u bašti restorana Botaničkog vrta, jedan galeb-kapitalac – možda onaj od juče?! – mi pred nosom sa stola ukrade namazanu krišku kruha. E, moj Olivere!

 

 

***

 

Mada mi je bilo lijepo u Leidenu, stalno mislim o bolesnom prijatelju.

A u početku je kod njega sve izgledalo prilično bezazleno. Bolovi u donjem dijelu leđa. Ništa neuobičajeno. Nekad je imao herniju (uspješno je operisao), pa je mislio je da je od toga. Međutim, kad je otišao na pretrage, rekli su mu da je u pitanju rak. Neman se toliko proširila da joj ječak bilo nemoguće naći “epicentar”. Prekasno je došao. Hemoterapija bi mu, doduše, mogla nešto produžiti život, ali…

Fric je odmah rekao da to neće. Ako nema nade u izlječenje, onda će trpiti i durati dok može, a kad mu se život se svede na vegetiranje – bol i disanje – reći ljekaru da “izvuče utikač”. Da ne bude nikome na teretu.

Takav je Frits. Razumijem ga. Čini mi se da bih i ja, u sličnoj situaciji, isto odlučio. Sretan sam što živim u zemlji koja ljudima to omogućuje. Dok u nekim drugim državama ženama pokušavaju da zabrane (pravo na) abortus…

 

***

 

Dok je još mogao, Frits je autom dolazio k meni, noseći svoju kemping-stolicu u kojoj mu je bilo najudobnije sjediti. Tada bismo, u našem stražnjem vrtu, tiho ispijali kafu i eglenisali. Pričali o svemu i šalili se kao da je sve u redu. Onu neman nismo spominjali, kao da se radi o problemčiću. To je bio naš prešutni dogovor. Uostalom, šta činiti kad stiže cunami, a ti nemaš kud?

Ta faza je brzo prošla. Frits već sedmicama leži u dnevnom boravku, u specijalnom krevetu, sličnom onom koji sam ja dobio nakon amputacije. Pošto više sâm ne može ni da mrdne, svakodnevno ga umivaju, kupaju i presvlače patronažne sestre. Tu je i palijativna njega. Ipak, daleko najveći teret pada na ramena njegove supruge Anite. Naizgled nježna i krhka, sad se pokazala kao pravi džin. Mirna, spretna i hitra, sve obavlja tiho, bez truni histerije i panike.

Fritsova i lijeva, i desna ruka.

 

 

***

 

Po povratku iz Leidena odlučujem da ga posljednji put posjetim u četvrtak, dan prije eutanazije. Sa mnom će najmlađi sin, momčina od metar i osamdeset pet. On Fritsa obožava još od onog davnog dana kad je našeg psića doslovce iščupao iz čeljusti raspomamljenog pitbula. Suprugu sam jedva nagovorio da ostane kod kuće. Dovoljni smo, valjda, nas dvojica za posljednje zbogom.

Prethodnu noć sam slabo spavao. Kroz glavu sam svjesno “vrtio” razne scenarije rastanka, sve jedan gori od drugoga. Tako sam i htio. Kad me čeka nešto  neugodno, ja obično nastojim da unaprijed zamislim najgoru moguću varijantu. Onda, kad stvarno dođe taj trenutak, stvarnost najčešće bude nešto manje grozna.

 

***

 

Anita nam tiho otvara vrata. Ošamućen lijekovima, Frits spava već nekoliko sati. Anita veli da zna da mu je sutra eutanazija, i da je to mirno primio.

Kao da jedva čeka da ode.

Malo kasnije se ipak probudio. Čak i nasmješio. Čak smo i kratko popričali. Lijepo se rastali. Bilo je ponešto suza – ne njegovih! – ali i malo šale. Najviše o stonom tenisu, zajedničkoj strasti kroz koju smo se upoznali, sprijateljli, a katkad, bogami, znali i sporječkati. Dogovorili, “za gore” nove mečeve.

Za to vrijeme njegov vjerni pas Igor stalno nam je “čuvao leđa”, kunjajući na pragu dnevnog boravka.

Od svih krupnih, velikih riječi, uspio sam promucati samo da se ne brine za Anitu. Dok je nas, ona neće biti sama.

 

***

 

Peškeš

 

Fritsu Clappersu

 

 

 

Nedjelja ujutro.

Glupi semafori

na pustim ulicama,

podižu crveni val.

 

Ni kučeta, ni mačeta.

Nema čak ni onih sijedih dama,

neobrijanih staraca,

što ih,

tromo i psujući,

ranom zorom,

šeću usahlim travnjacima.

.

Na prvom raskršću lijevo,

pa, bez žmigavca, desno,

u njegov sokak.

 

U ruci kesa s voćem,

i slatkišima.

 

Iza njegovih vrata čujem “tanak” lavež,

dahtanje i grebanje.

 

A onda sve, opet,

prekrije muk.

 

Kao da mi na pleća,

u zlatnom prahu ljeta,

najednom pade teška,

gusta skrama.

 

Kažiprst krene ka zvonu,

a onda se vrati,

kao opržen:

a zar on,

da prevari bol,

po vascijelu noć,

ne igra video-igrice?!

 

Okačim peškeš o kvaku,

okrenem se,

i tiho,

da me ne čuje,

za sobom zatvorim

nisku, rđavu kapiju.

 

Ona se kesa,

njihalo stare ure,

još dugo klati

na bijelim vratima.

 

A nigdje,

ni daška,

vjetra.

 

***

 

Anita mi u nedjelju javlja da je sve prošlo brzo i, koliko je moguće, bezbolno. Kućni ljekar joj je rekao da se Frits nije patio. Sve je bilo gotovo za cigla tri minuta. Moj prijatelj je mirno odjezdio gore, za veliki plavi sto. Da me čeka na partiju pingponga.

Još samo da ja, kad za to kucne ura, na vrijeme spremim loptice, mrežicu i rekete.

 

 

PS Prethodni zapis o našem prijateljstvu možete naći na web-stranici:

Fric, i znoj na mome dlanu – Goran Sarić net (goransaric.net)