Jaran, zagrebački Konjičanin, me je maločas nazvao da kaže kako upravo, sve sa cukom, šeta tamošnjom lijepom alejom lipa. “Sva mirom miriše”, veli mi.

Ne bez razloga. I Konjic je nekad imao prekrasnu aleju lipa, skoro s kraja na kraj grada. Grmalji je posjekli.

O njoj, ali i o njenim ubicama, govori ova pjesma.

 

 

 

 

Gorki čaj

 

 

 

Jutros u šetnji

udarih alejom lipa!

Ne bih to,

u hromu nogu zagledan –

moja, a nije moja! –

ni primijetio,

da me ne trznu opojan,

poznati miris.

 

Tako je nekada cijeli moj grad –

– od željezničke stanice do Suhoga dola –

na lipe mirisao.

 

Posjekli ga, davno,

taj lipored,

zaljubljenici u asvalt i beton.

Ubiše ljepotu, a dobiše –

frtalj metra džade.

 

Srećom, dok su ih čerečili,

moj drugar,

vazdan s kamerom na gotovs,

snimao taj Gorki čaj,

i za njega docnije,

na velikom festivalu,

dobio nagradu.

 

Toliku,

da ga je,

sve onako bez šećera,

mogao pijuckati do kraja života.

 

 

 

 

 

Goran Sarić, “Perina”