F. Clappersu

 

 

 

Nedjelja ujutro.

Glupi semafori

na pustim ulicama,

podižu crveni val.

 

Ni kučeta, ni mačeta.

Nema čak ni onih sijedih dama,

neobrijanih staraca,

što ih,

tromo i psujući,

ranom zorom,

šeću usahlim travnjacima.

 

.

Na prvom raskršću lijevo,

pa, bez žmigavca, desno,

u njegov sokak.

 

U ruci kesa s voćem,

i slatkišima.

 

Iza njegovih vrata čujem “tanak” lavež,

dahtanje i grebanje.

 

A onda sve, opet,

prekrije muk.

 

Kao da mi na pleća,

u zlatnom prahu ljeta,

najednom pade teška,

gusta skrama.

 

Kažiprst krene ka zvonu,

a onda se vrati,

kao opržen:

a zar on,

da prevari bol,

po vascijelu noć,

ne igra video-igrice?!

 

Okačim peškeš o kvaku,

okrenem se,

i tiho,

da me ne čuje,

za sobom zatvorim

nisku, rđavu kapiju.

 

Ona se kesa,

njihalo stare ure,

još dugo klati

na bijelim vratima.

 

A nigdje,

ni daška,

vjetra.