Na danasnji dan prije dosta godina je umro jedan od najdrazih i najvaznijih ljudi u mome zivotu. Kao i nekolicina drugih, on je skoro svakodnevno sa mnom. Pomaze mi da se koliko-toliko snadjem u ovoj sve guscoj dzungli koju od milja “krstimo” zivotom. Prosle sedmice mu se u Trebinju ozenio prvi unuk Jovo, pa je i to lijep povod da se svi sjetimo ovog dobrog, vanserijskog covjeka.

Ova davno objavljena, pjesma je mali “return” za sve ono lijepo sto nam je svima, a meni posebno, dao Joca, moj Gazda iz Hrasnog:

 

 

Gazdi, mome Jovanu

 

 

Kad smo se posljednji put čuli rekao je:
“Nema veze, vidimo se kad naredni put dođeš u Rajvosa.”
Čovjek snuje…

 

Taj naredni put su zameli čađavi snijegovi.

 

Sjedio sam, tada, u hotelskoj sobi,
na obronku Grada,
ne tako davno – prvoj liniji, poljima smrti.
Klanici, nizašta.
Sarajevski dani poezije.
Kolege se rastrčale: neko u kafanu, neko na klopu,
a neki, bogami,
i u koke.

 

Ja, povazdan, tako,
sam k’o ćuk,
sve k’o nešto čekam.
Ili sam već tada znao: pisce je bolje čitati, nego slušati –
– te ogromne cepeline ega!

 

 

A kad je nazv’o,
Joca,
sumrak, već, i teška koprena smoga.
Ko bi sad u Grad,
niza sve te basamake?!Nije mi se dalo.

 

Nije nam se dalo.
Umro je naredne zime,
u sekundi,
kao i sva njegova braća.
Najmlađi od četvorice,
moj D’Artanjan.

 

A ninao me,
bebu (i) tada nemoguću,
školac na krevetu i košti kod starijeg brata.
I poslije mi se, stalno,
ljubavlju i smijehom,
“svetio”
za to ninanje.

 

 

Prvi put kad se,
poslije rata,
trefismo,
na okuci ka Borcima –
kočnica, rikverc, zagrljaj –
koljena mi se tresla
k’o kakvoj mićkici.

U ratu jednom bijasmo sasvim blizu,
na Bukovim glavama.
On gore, sa svojima,
i mojima,
a ja nosio vodu borcima Armije, na prvu liniju.
Da me je tada,
u bijeloj majici, usred šume i ljeta –
– metu ne može biti lakšu –
kroz vizir zraknuo,
a moglo je bit’,
nasmijao bi se,
i dreknuo: “Pjesniče!”
Govno bi, tada, u meni zamrlo.

 

 

Umro je, velim, naprasno,
k’o sva mu braća.
I ostavio me
da, naročito sjeseni,
često na taj neizgovoreni zov,
i smijeh njegov,
mislim.

 

Na šalu njegovom cmizdravcu,
smotanom pjesniku,
njegovoj
dragoj
pičkici.

 

(Iz knjige poezije “Ruka iz krasnog Niotkud”)