F. Clappersu
Nedjelja ujutro.
Glupi semafori
na pustim ulicama,
podižu crveni val.
Ni kučeta, ni mačeta.
Nema čak ni onih sijedih dama,
neobrijanih staraca,
što ih,
tromo i psujući,
ranom zorom,
šeću usahlim travnjacima.
.
Na prvom raskršću lijevo,
pa, bez žmigavca, desno,
u njegov sokak.
U ruci kesa s voćem,
i slatkišima.
Iza njegovih vrata čujem “tanak” lavež,
dahtanje i grebanje.
A onda sve, opet,
prekrije muk.
Kao da mi na pleća,
u zlatnom prahu ljeta,
najednom pade teška,
gusta skrama.
Kažiprst krene ka zvonu,
a onda se vrati,
kao opržen:
a zar on,
da prevari bol,
po vascijelu noć,
ne igra video-igrice?!
Okačim peškeš o kvaku,
okrenem se,
i tiho,
da me ne čuje,
za sobom zatvorim
nisku, rđavu kapiju.
Ona se kesa,
njihalo stare ure,
još dugo klati
na bijelim vratima.
A nigdje,
ni daška,
vjetra.
