Oluja
Katkad grane takvo jutro, kad te
prva zraka stane milovati: gorka kafa,
ljutkast dim, mali sto u vrtu i makovi
s netom rastvorenim čaškama:
Rojevi pčela naokolo. U ostalom
svuda je tiho. Tek katkad pljusne voda
iz lavora. To komšinka, jedra, umiva
prašnu avliju i pritom teško uzdiše.
Opet je loše spavala! Guckam nezaslađenu tečnost,
guštam keksić sa okusom meda: jesu li ga to sad,
predame, zujavice istresle? Na mirnome dvoru zvonu se
na vratima nadam, koverti, pečatu, pismu starinskome.
Ni sam ne znam otkud. Ali izdaleka. Ma opet,
svaka vijest mrčak pomjeri krhku slagalicu.
Ta slika jutros je baš oštra, kao u bronzi livena.
Stoga je bolje ovako, u zúju, šušnju, njihanju
latica rascvalih tihovati. Bolje, bolje tako. Kėti.
Miruj. Čekaj. Eno vidi, u daljini mrači se nebo.
Goran Sarić
