Josipu Brozu
Drijemam u vrtu. Najednom, prene me
miris mora! Trgnem se: predamnom veliki hrast,
lepeza velike krošnje, a pod njoj suha zemlja,
prâš i svenulo cvijeće. Drži se još samo
sićušna crvén i naizgled nježno, a vraški
žilavo cvjetje tanane stapke, sitnoga lista.
Ni imena mu ne znam! Otkud sad ovdje more
koga mi oči dugo ne vidješe? Otkuda sol
da draška mi sluzave nosnice? A vâla bijesnih,
škoja – nijednoga, nigdje! Biće da je od ove žege,
ognja bez oblačka što danima traje i kraja mu nema,
pa ùme žive slike zove: masline, taverna, dingač,
malvazija, te daleki otok Vis na kome, nekoć,
ispenjah svu silu strmih stepenica ne bih li
Njegovu pećinu pohodio! Špilju u kojoj se krio,
spio, s Davorjankom, slatkohran, ljubavisao!
Sve mi to donese vruć avgusta vjetar,
u domu novom, daleko od mora. Kao da sam
u njem’ sad ronio, pa mokar u vruć pijesak
slatko smoren zaronio. San je laža, a more…
Goran Sarić
