Ko to tamo vozi?

Ko to tamo vozi?

Dok jezdiš ka Savi, džadom punom rupa,

oštrih okuka, loših zakrpa, suženja

i stramputica, dok úte zure šuplje oči

davno napuštenih kuća… dok juriš pustom

zemljom poharanom, i jezdiš predgrađem

u kome se budale kockaju životima djece,

na vrelome asvaltu na jednome pismu ispisujuć’

imenicu школа – kao da je ono svima znano!

A zastava, samo nama poznatih stjegova,

kao u priči: iskrzani stubovi, prastare, od kiše

i vjetra izblijedjele krpe! Brzam, jurim,

žurim ka širokoj rijeci, vodi koja sve pamti!

Ali i brtvama, zabrânima što nove režime,

njina znakovlja i uniforme slave. Da mi ih se

samo kutarisati! A slika sa strana godinama ista:

od krvi i skrivenih bombi nabubrila zemlja,

šume, livade i polja, kukuruzišta, pa korov

i drač. Ostaci porušenih kuća, avlije,

razvaljene kapije, stabla bez krošanja,

usahle grane i pod njima klimavi astali,

fasade s ranama iz, za sve, uzaludnog rata.

Tuda ti ni danjom nije lako proći! Otvorena knjiga

lekcije koju nikada nećemo naučiti. Zato sklopi oči

oči i piči, kao u onoj tužnoj priči o ludnici iz prethodnog

rata. Ciglu na gas i naslijepo vozi, sine Miškane!

Goran Sarić