Njegove nov(ij)e pjesme poslao mi je i, po meni, jedan od najznačajnijih literata sa zajedničkog nam jezičkog područja, dobar drug iz mladih dana Dragoslav Dedović. On je danas novinar i kolumnista ugledne medijske kuće Deutsche Welle. Pored te, profesionalne karijere, i dalje se bavi pisanjem proze i poezije, te prevođenjem s njemačkog jezika.

Ovdje se radi o ponešto neobičnom ciklusu pjesama koji otvara njegov novi rukopis (u nastajanju), “Uže taštine”. Knjiga bi trebala biti objavljena krajem naredne, ili početkom 2028. godine. Uvjeren sam da će i ta Dragoslavljeva knjiga zainteresovati i obradovati njegove vjerne čitaoce.

Sa srećom!

 

 

KOBILA IZ RASKOLJNIKOVLJEVOG SNA

 

 

 

„Ne zaboravi i na konjske suze, Dedo“

Jovan Nikolić

 

 

 

 

  1. u snu ti govori trakenska kobila

 

kratkovid i drčan beše sorbski dečak

hteo je da mi natovari strah

i lude mu knjige u zametku

i jezivu misao da je Bog mrtav

 

zviždukao je

nepodnošljivi Kas valkira

zbacila sam i njega i

mrtvocelovke

 

na unkaš je nabio rebra nije otišao u rat

za filologiju sam učinila koliko sam mogla

 

 

 

 

  1. njištanje torinskog trotatorea

 

lužički Srbi za Nikolasa od milja

umeju reći Nič, Ničke, Niče

  1. hteo da uzjaše konja

od toga se (konj) nije oporavio

kao ni čovečanstvo od te priče

od njenog strašnog obilja

 

pred kraj u Torinu boravio

rže trotatore i fijuče knuta

kao da neko svira Kas valkira

kaldrma na krv vonja

konjska suza u sukrvici pluta

 

odnekud eto ga Niče

da zarida zbog ekvida

i porekne sve što ikad reče

 

 

  1. Torino 3. januara 1889.

 

Sinjor Fino požurite amo

gospodin Aleman na pjaci Karinjano

grli kočijašku ragu

i rida melodično, u kaskadama.

Niko nema ni srce ni snagu

da prekine izliv samilosti.

On ljubi svaku konjsku ranu

(Bog da prosti)

i guši se od plača.

Kažu da je kod vas na stanu

i svi ga ovde znadu.

 

Krznar Fino već hitro korača

pod torinskim arkadama.

Za njim Kandida rumena od stida:

Bruka će da pukne sve do Bolonje

zbog ove profesorske lude!

A Fino (sebi u bradu):

Znao sam da ne voli ljude.

Ali ne – da voli konje.

 

 

 

  1. kobila iz Raskoljnjikovljevog sna

 

krvava smesa živaca i mesa

dete je celiva u mrtvo oko

pijani mužjak suče korbače

i urla – ustani, diž` se stoko!

Rodja ne ume da pobegne iz sna

iza njega još mužjak, dva

nakazne njuške raznorazne

iscerene od zločina do kazne

a ti si tek dečak što čita i plače

 

 

 

  1. šljunkari

 

hija hija Dragane vikali su

polugoli sa svoje zaprege

iza njih bi ostajala

drumska prašina

nikada nisu jahali Pegaze kao ti

niti sa kentaurima igrali tablića

terali su prave bosanske konje

preko makadamskih rupa

 

mlađi je u ratu pred smrt

video Buraka

stariji je u miru

s večeri kod školske česme

(gde Pegaz krilom dodirne zemlju

pokulja voda)

preklao rođenog brata

(iste utrobe deca)

 

te noći bio si budan

kroz otvoren prozor

čuo si kako njišti jer

ne ume da jeca

 

 

 

 

Beleške uz pesme:

Trakenski konj je toplokrvna rasa konja razvijena u Istočnoj Pruskoj, gradu Trakenenu po čemu rasa i dobija ime. Fridrih Niče je 1868. povređen dok je pokušavao da u kasarni uzjaše konja. Rebrima je udario o jabuku na sedlu. Morao je da se vrati studiranju.

Valkira (Die Walküre) je druga opera u tetralogiji epskih opera Prsten Nibelunga nemačkog kompozitora Riharda Vagnera. Jedna od najpoznatijih muzičkih deonica je Kas valkira na početku trećeg čina. Valkire jašu na krilatim konjima, sakupljaju poginule heroje i odvode ih u Valhalu. One celivaju mrtve, pa ih nazivaju i mrtvocelovke.

Ekvidi su porodica konja u koju spadaju konji, magarci i zebre.

Unkaš, prednja jabuka na sedlu, turcizam (ön znači “prednji”, a kaş označava “luk” ili “ivicu” sedla).

Raskolnjikovljev san – motiv iz romana Zločin i kazna Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Glavni junak Rodion Romanovič Raskoljnikov sanja svoje detinjstvo. Vidi pijanog seljaka Mikolku koji brutalno, sekirom, nasmrt prebija svoju nemoćnu, staru kobilu jer ne može da povuče pretežak teret, dok gomila pijanaca to odobrava. Mali Rodion u snu plače i grli mrtvog konja. Niče je čitao i voleo Dostojevskog.

Davide i Kandida Fino su iznajmili stan Fridrihu Ničeu u Torinu i bili svedoci njegovog pomračenja uma. Niče je prema izjavama svedoka, koje poneko danas i osporava, 3. januara 1889. zagrlio konja kojeg je šibao kočijaš. Otac natčoveka je zaplakao. Time je postao dečak iz Raskoljnikovljevog sna.

Trotatore (italijanski trottatore) kasački konj za trke čezama

Pegaz je krilati konj iz grčke mitologije. Donosilac munja Zevsu. Tamo gde je kopitama udario zemlju, nastajali su izvori. Aganipin izvor i Hipokrenin izvor na planini Helikon daju svetu vodu pesnicima – genijalnost ko od njih kuša.

Kentauri su bića iz grčke mitologije, sa konjskim telom do pojasa i ljudskim telom od pojasa.

Burak, prema islamskoj tradiciji, biće iz raja koje je služilo kao jahaća životinja poslanicima. Često se u umetnosti prikazuje kao konj sa ljudskim licem i krilima

Dragoslav Dedović je rođen 1963. u Zemunu. Odrastao je u Bosni. Nakon studija žurnalistike u Sarajevu bio je urednik u jednoj tuzlanskoj izdavačkoj kući. Napustio je bivšu Jugoslaviju nakon početka rata u Bosni i Hercegovini i nastanio se u Njemačkoj. Magistrirao je 1999. na Evropskim studijama u Ahenu. Od 2018. živi i u Beogradu. Zarađuje za život pišući za medije kao što je Dojče vele.

Za književni rad više puta nagrađivan, književni tekstovi su mu prevedeni na niz jezika, zastupljen je u nekoliko antologija srpskog, bosanskohercegovačkog, regionalnog i svjetskog pjesništva.

Objavio je sljedeće zbirke pjesama: Izađimo u polje (1988.); Cirkus Evropa (1990.); O plemenitim ubicama i najmljenim humanistima (1997.); Kawasaki za Wukmana Dedowitscha (2001.); Cafe Sumatra (2005.); Dinarski Buda (2008.); Usijanje (2013.); Unutrašnji istok (2015.); Fjodorov džez (2023.).

Sa njemačkog jezika je preveo 12 proznih i pjesničkih djela.