Njegove nov(ij)e pjesme poslao mi je i, po meni, jedan od najznačajnijih literata sa zajedničkog nam jezičkog područja, dobar drug iz mladih dana Dragoslav Dedović. On je danas novinar i kolumnista ugledne medijske kuće Deutsche Welle. Pored te, profesionalne karijere, i dalje se bavi pisanjem proze i poezije, te prevođenjem s njemačkog jezika.
Ovdje se radi o ponešto neobičnom ciklusu pjesama koji otvara njegov novi rukopis (u nastajanju), “Uže taštine”. Knjiga bi trebala biti objavljena krajem naredne, ili početkom 2028. godine. Uvjeren sam da će i ta Dragoslavljeva knjiga zainteresovati i obradovati njegove vjerne čitaoce.
Sa srećom!

KOBILA IZ RASKOLJNIKOVLJEVOG SNA
„Ne zaboravi i na konjske suze, Dedo“
Jovan Nikolić
- u snu ti govori trakenska kobila
kratkovid i drčan beše sorbski dečak
hteo je da mi natovari strah
i lude mu knjige u zametku
i jezivu misao da je Bog mrtav
zviždukao je
nepodnošljivi Kas valkira
zbacila sam i njega i
mrtvocelovke
na unkaš je nabio rebra nije otišao u rat
za filologiju sam učinila koliko sam mogla
- njištanje torinskog trotatorea
lužički Srbi za Nikolasa od milja
umeju reći Nič, Ničke, Niče
- hteo da uzjaše konja
od toga se (konj) nije oporavio
kao ni čovečanstvo od te priče
od njenog strašnog obilja
pred kraj u Torinu boravio
rže trotatore i fijuče knuta
kao da neko svira Kas valkira
kaldrma na krv vonja
konjska suza u sukrvici pluta
odnekud eto ga Niče
da zarida zbog ekvida
i porekne sve što ikad reče

- Torino 3. januara 1889.
Sinjor Fino požurite amo
gospodin Aleman na pjaci Karinjano
grli kočijašku ragu
i rida melodično, u kaskadama.
Niko nema ni srce ni snagu
da prekine izliv samilosti.
On ljubi svaku konjsku ranu
(Bog da prosti)
i guši se od plača.
Kažu da je kod vas na stanu
i svi ga ovde znadu.
Krznar Fino već hitro korača
pod torinskim arkadama.
Za njim Kandida rumena od stida:
Bruka će da pukne sve do Bolonje
zbog ove profesorske lude!
A Fino (sebi u bradu):
Znao sam da ne voli ljude.
Ali ne – da voli konje.
- kobila iz Raskoljnjikovljevog sna
krvava smesa živaca i mesa
dete je celiva u mrtvo oko
pijani mužjak suče korbače
i urla – ustani, diž` se stoko!
Rodja ne ume da pobegne iz sna
iza njega još mužjak, dva
nakazne njuške raznorazne
iscerene od zločina do kazne
a ti si tek dečak što čita i plače
- šljunkari
hija hija Dragane vikali su
polugoli sa svoje zaprege
iza njih bi ostajala
drumska prašina
nikada nisu jahali Pegaze kao ti
niti sa kentaurima igrali tablića
terali su prave bosanske konje
preko makadamskih rupa
mlađi je u ratu pred smrt
video Buraka
stariji je u miru
s večeri kod školske česme
(gde Pegaz krilom dodirne zemlju
pokulja voda)
preklao rođenog brata
(iste utrobe deca)
te noći bio si budan
kroz otvoren prozor
čuo si kako njišti jer
ne ume da jeca
Beleške uz pesme:
Trakenski konj je toplokrvna rasa konja razvijena u Istočnoj Pruskoj, gradu Trakenenu po čemu rasa i dobija ime. Fridrih Niče je 1868. povređen dok je pokušavao da u kasarni uzjaše konja. Rebrima je udario o jabuku na sedlu. Morao je da se vrati studiranju.
Valkira (Die Walküre) je druga opera u tetralogiji epskih opera Prsten Nibelunga nemačkog kompozitora Riharda Vagnera. Jedna od najpoznatijih muzičkih deonica je Kas valkira na početku trećeg čina. Valkire jašu na krilatim konjima, sakupljaju poginule heroje i odvode ih u Valhalu. One celivaju mrtve, pa ih nazivaju i mrtvocelovke.
Ekvidi su porodica konja u koju spadaju konji, magarci i zebre.
Unkaš, prednja jabuka na sedlu, turcizam (ön znači “prednji”, a kaş označava “luk” ili “ivicu” sedla).
Raskolnjikovljev san – motiv iz romana Zločin i kazna Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Glavni junak Rodion Romanovič Raskoljnikov sanja svoje detinjstvo. Vidi pijanog seljaka Mikolku koji brutalno, sekirom, nasmrt prebija svoju nemoćnu, staru kobilu jer ne može da povuče pretežak teret, dok gomila pijanaca to odobrava. Mali Rodion u snu plače i grli mrtvog konja. Niče je čitao i voleo Dostojevskog.
Davide i Kandida Fino su iznajmili stan Fridrihu Ničeu u Torinu i bili svedoci njegovog pomračenja uma. Niče je prema izjavama svedoka, koje poneko danas i osporava, 3. januara 1889. zagrlio konja kojeg je šibao kočijaš. Otac natčoveka je zaplakao. Time je postao dečak iz Raskoljnikovljevog sna.
Trotatore (italijanski trottatore) kasački konj za trke čezama
Pegaz je krilati konj iz grčke mitologije. Donosilac munja Zevsu. Tamo gde je kopitama udario zemlju, nastajali su izvori. Aganipin izvor i Hipokrenin izvor na planini Helikon daju svetu vodu pesnicima – genijalnost ko od njih kuša.
Kentauri su bića iz grčke mitologije, sa konjskim telom do pojasa i ljudskim telom od pojasa.
Burak, prema islamskoj tradiciji, biće iz raja koje je služilo kao jahaća životinja poslanicima. Često se u umetnosti prikazuje kao konj sa ljudskim licem i krilima
Dragoslav Dedović je rođen 1963. u Zemunu. Odrastao je u Bosni. Nakon studija žurnalistike u Sarajevu bio je urednik u jednoj tuzlanskoj izdavačkoj kući. Napustio je bivšu Jugoslaviju nakon početka rata u Bosni i Hercegovini i nastanio se u Njemačkoj. Magistrirao je 1999. na Evropskim studijama u Ahenu. Od 2018. živi i u Beogradu. Zarađuje za život pišući za medije kao što je Dojče vele.
Za književni rad više puta nagrađivan, književni tekstovi su mu prevedeni na niz jezika, zastupljen je u nekoliko antologija srpskog, bosanskohercegovačkog, regionalnog i svjetskog pjesništva.
Objavio je sljedeće zbirke pjesama: Izađimo u polje (1988.); Cirkus Evropa (1990.); O plemenitim ubicama i najmljenim humanistima (1997.); Kawasaki za Wukmana Dedowitscha (2001.); Cafe Sumatra (2005.); Dinarski Buda (2008.); Usijanje (2013.); Unutrašnji istok (2015.); Fjodorov džez (2023.).
Sa njemačkog jezika je preveo 12 proznih i pjesničkih djela.