Prva kafa, ljutkast dim, stočić u vrtu
i makovi s krupnim, netom rastvorenim
čaškama: mamac za rojeve pčela
naokolo. U ostalom, svuda i sve je tiho.
Najednom negdje pljusne voda
iz lavora. To komšinka, jedra,
licka, mije prašnu avliju, i pritom teško
uzdiše. Opet je loše spavala! Guckam
gorku tečnost, kao život svoj lagano
da srčem, i grickam kekse sa okusom meda:
jesu li ga to predame, vrijedne pčelice Maje
istresle? Usprkos mirnome moru vàs napet,
zvonu se na vratima nadam, koverti, pečatu,
pismu – ni sam ne znam otkud, ni iz kog prsta!
Kako god, svaka će vijest pomjeriti krhku slagalicu,
krivi toranj sviijeta što sad u vale mogao bi pasti!
Jer eno, gledaj, u daljini već gasne, i mrači se nebo.
Goran Sarić
