“Hoćemo li večeras roštiljati, bâbo,” na dan utakmice me pita najstariji sin.

(Pizda materina tim mojim gilipterima! Uvijek kad me “peckaju”, zovu me bâbom. Ja se kao ljutnem, a zapravo mi milo oko srca.)

“Kad?”

“Prije utakmice,” odgovori on.

“Znaš li, bolan nebio, u koliko počinje tekma?”

“Znam. U dva.”

“Pa da. Noćas u dva sata. Šta će nam reć’ komšije?” k’o fol se obrecne moja malenkost.

“Ma ko ih šiša! Ni mi njih nismo ništa pitali kad su ono nekidan plakali u pet ujutro!”

U pravu je momak, kad su Oranje ispali, u ranu zoru prije nekoliko dana, bilo je kuknjave na sve strane. Ali i petardi i uličnih nereda. To su veseli Magrebljani pomalo “nestašno” slavili prolaz Lavova Atlasa u dalju rundu takmičenja, sve na štetu “zeca” Koemana.

E, tu stvarno nisam imao odgovora.

Dakle, iako im je mati gunđala da su, sve skupa sa mnom, skroz poludjeli i blago nam se protivila, znala je da nema šanse. U većini smo. Uvijek je preglasamo. Zato, valjda, i mrzi fudbal.

Rečeno – učinjeno. Momci su došli tek oko deset sati, kad sam ja već pripremio roštilj. (I to električni, da se susjedi u gluho doba noći u krevetima ne poguše od dima.) I usput pogledao dvije silno uzbudljive utakmice: Konga, koji je učinio sve da odličnom igrom savlada jednog od favorita za (barem) polufinale, Englesku. Ali, God save the king, a taj se na ostrvu ne zove, kako ste možda pomislili, Čarls, nego Uragan.To jest, Hurricane. Harry Kane. On je golovima u 75. i 86. minute spasio prerano potonuće broda Ostrvljana.

Druga utakmica je bila još uzbudljivija. Belgijanci su protiv odličnog Senegala otaljavali treću očajnu utakmicu na turniru. De Bruyne, Tillemans i drugovi nisu bili ni sjenka nekadašnjih odličnih igrača, možda najtalentovanijeg evropskog nacionalnog tima do pojave sjajnih Galskih pijetlova. Uvjeren sam da im ni rođene majke sve do 85. minute ne bi dale ni promil šanse za pobjedu protiv brzih i efikasnih momaka iz Senegala. A onda je, četiri minuta prije regularnog kraja utakmice, Romelu Lukaku smanjio prednost Lavova Terange, da bi im “arhitekta” igre Tielemans golovima minut prije kraja i duboko u nadoknadi produžetka (penal!) definitivno “ovjerio kartu” za povratak kući.

Piši kući po odijelo. Ljubitelj igre i nadigravanja u meni plače zajedno sa Senegalcima.

 

A onda, naš roštilj. Pošto se prethodna utakmica silno odužila, s ćevapima smo počeli duboko iza ponoći. Prije toga malo zalijevanja, uz zvučne i slikovne kontakte s rajom iz Konjica, Mostara i Sarajeva. Drago mi je da se obistinilo ono što sam priželjkivao: u narodu kao da se najednom probudila neka nova energija, varljiva nada da bi život ipak mogao biti bolji. Na ulicama Sarajeva turisti iz Zagreba, Beograda, Čačka – svi odjednom uz “Zmajeve”! Pa i ako je sve to krhko i kratkotrajno – neka. Nek’ se ljudi malo opuste i provesele.

Dok cvrče ćevapčići i peku se pileća krilca mi smo neuobičajeno tihi. Ne želimo, ipak, u pola ponoća, da bujuzurimo komšije. Doosta im je njihove muke oko arogantnog Ronalda Koemana koji ni poslije loše igre i ispadanja protiv Maroka ne prihvata ni gram kritike na svoj račun. Nek’ ljudi spavaju.

Srećom, elektrika je brza i pouzdana. Meso je već u šerpi, pa se brzo vraćamo unutra, pred mali ekran. Dok lagano cugamo i grickamo, savršena uvertira u meč je snimak nekog od Halidovih koncerata:

 

Ko bi rekô čuda da se dese

 Pa Miljacka mostove odnese…

 

Zašto se večeras ne bi moglo desiti čudo? Iako mislim da su Ameri nešto bolji, ujednačeniji i kompaktniji tim od nas – osim toga igraju na domaćem terenu, s većinski domaćom publikom i, bojati se je, “domaćim” sudijama – razlika nije toliko velika da bi se moglo reći da su apsolutni favoriti. Potajno polažem nadu u iznenadni bljesak Edina Džeke, sportskog i ljudskog velikana mučenog povredama i teretom godina. Možda je ovo jedno od njegovih zadnjih pojavljivanja u plavom dresu? Možda baš noćas, kao toliko puta do sada, bljesne i odvede nas tamo gdje još prije nekoliko mjeseci nismo ni sanjali da ikad možemo doći?

Sad već znamo: san se nije ostvario. No, možda zvuči čudno, ali uopšte nisam nezadovoljan igrom “Zmajeva”. Dali su sve od sebe, igrali dosta otvorenije nego na prethodnim utakmicama, povremeno izvodili presing duboko na protivničkoj polovini igrališta… Ali, nedostatak jednog ili dvojice kvalitetnih igrača na sredini terena – onih koji “zavezanih očiju” na pedeset metara udaljenosti umiju pronaći suigrača ili majstorski “prokrasti loptu” iza leđa protivničke odbrane – učinio je svoje. Osim toga, umorni, povrijeđeni Džeko i vrijedni, ali brzopleti Demirović u datom trenutku objektivno nisu mogli dati više. Prilično grubi i “prljavi” Amerikanci su čak i sa igračem manje prije ili kasnije morali postići gol…

Momcima se zaista nema šta zamjeriti. Doduše, Barbarez je  ponekad mogao biti hrabriji, igrati nešto otvorenije, ali je, ruku na srce, s ovim momcima postigao možda i više od maksimuma.

Pred nekim od naših momaka sigurno stoji lijepa karijera. S još nekoliko takvih – biće to odličan tim!

I ne zaboravimo: veliko hvala “ispisnicima”, Edinu i Seji. Oni su na terenu “ostavili srce”, dali i više od trenutnog maksimuma.

 

Već je zorillo kad sam krenuo u krevet. Da li od poraza, piva ili ćevapa, ali k’o da me je tri traktora pregazilo! Nisu utakmice u “sitne sate” za starije ljude. Nisam još ni dva dana u penziji, a već se osjećam kao umirovljenik.

 

 

Goran Sarić