Fudbal SPecijal

 

 

Maloprije sam se dopisivao s kolegom s kojim prevodim putopisnu prozu o Jugoslaviji. Žali mi se da ovih dana ne može da spava, a kamoli da radi na knjizi. Ja ga zezam da je slapčina, ali ga savršeno razumijem. Ovih dana u Zemlji lala i kanala doista vladaju nesnosne vrućine. Dok pišem ovaj tekst, u najtoplijem danu u modernoj povijesti Holandije ponegdje je i 40 stepeni celzijusa!

Zatvorene škole, mnoga preduzeća ne rade, javni prevoz sveden na minimum… Čak i zatvoreni bazen tu, u kvartu, uspros klima-uređajima, danas je zatvorio vrata.

Srećom, mundijal 2026. se za nas Evropljane uglavno igra noću. Dâ se izdurati.

To me je fudbalsko bdijenje vratilo u vrijeme djetinjstva. U ono sretno doba kad smo zbog raznoraznih mečeva stoljeća – kojih je bilo više nego svih vijekova od Hrista naovamo – navijali vekerice da bismo u gluho doba noći da uživali u sportskim spektaklima.

U pamćenje su mi se , tako, urezali legendarni mečevi najboljeg boksera svih vremena Muhameda Alija, alijas Kasiusa Kleja. Za mlađe čitaoce: to je onaj hvalisavac koji je sebi izmislio najbolji slogan: “Letim kao leptir, ubadam kao osica”. Galamdžija, brbljavac, majstor entertejmenta. Sa svojih stotinjak i kusur kilograma doista je po ringu skakutao ringom kao kikirez, baletom u rukavicama zbunjujući svakog protivnika. Ionako ogromnu popularnost koncem šezdesetih je povećao odbijanjem da ide u rat u Vijetnamu. “Fasovao” je zatvor, ali se poslije vratio među konopce i opet postao neprikosnoveni šampion dunjaluka. Njegov mirotvorni protest kod mnogih je probudilo nadu u pravedniji svijet. Klejevi mečevi protiv Džo Smokin Frejzerom i Džordža Formena, obično u gluho doba noći, uz nezaboravni pušački glas komentatora Dragana Nikitovića, bili su poslastica zbog koje nijedna “vekerica” te noći nije smjela zakazati.

Evo kako te sjećanje na jednu legendu može odvesti na drugu stranu. A naumio sam pisati o mundijalu. O rivalstvu dvojice apsolutnih velikana nogometanja zbog kojih mi nije žao što sam se rodio baš u ovo, po mnogo čemu posrano doba. Ali zar nije Vladan Desnica jednom napisao da je digresija duša svakog dobrog razgovora?

 

Ali da napokon pređem na stvar. U ovom sam SPecijalu naumio pisati o dvojici genija bubamare koji po šesti put učestvuju na mundijalima. Iscrpljen cjelonoćnim bdijenjima pred televizorom, pokušaću skicirati ljuto rivalstvo dugo više od dvije decenije. Pogađate, radi se o Lionelu Mesiju i Kristijanu Ronaldu.

 

Za djecu Milenijuma, njihovi sportski počeci sežu do “prekambrija”. Bil Gejts se tek zahuktavao, onaj krelac što se posvađ’o s jaranom Trumpom još nam nije bio ukrao Teslu, mladima su se na feštama normalno udvarali jedni drugima, za dobru zabavu im nije trebao “gas za smijanje”.

Mesi i Ronaldo su se – Ronaldo prvi, Mesi nešto kasnije – na velikoj sceni pojavili u onom kratkom periodu početkom dvijehiljaditih kad je u svijetu bubamare, što se tiče apsolutnih veličina, vladao izvjestan vakum. Dijego Maradona, drska Božija Ruka, je karijeru završio 1997. godine i svijet je još nestrpljivo čekao njegovog nasljednika…

I naskoro se nije pojavio jedan, nego dvojica. Slučaj (božija ruka?) je htio da jedan od njih, kao Pele i Maradona, opet bude desetka”!

Mesi je ponikao u Barceloni i s njom osvojio sve što se u klupskom fudbalu osvojio sve što se u klupskom fudbalu može osvojiti. Katalonce je napustio 2021, otišavši u superbogati PSG, “Les Parisiens”. Međutim, ta “druga ljubav” nije bila duga vijeka. Maradonin nasljednik je već 2023. otišap preko Velike bare, da za velike pare (mislili smo) rekreativno tskara u Interu iz Majamija.

Dvije i po godine stariji od Mesija, drugi fudbalski genije našega doba Portugalac Kristijano Ronaldo (1985) se ozbiljno počeo baviti nogometom nešto prije slavnog Argentinca: prvo u Sportingu iz Lisabona, a onda u Mančester Junajtedu, i to pod “palicom” ser Alana Fergusona. Ipak, vrhunac karijere i svoje najveće sportske uspjehe je ostvario u Realu iz Madrida.

Od pojave njih dvojice svima je bilo jasno da se radi o velikom, do tada skoro nezabilješenom nogometnom rivalstvu. Jer, fudbalski svijet je dotad uglavnom znao za periode vladavine Jednoga: Puškaš, Pele, Maradona… a sad: njih je dvojica!

Razumljivo, odmah se rodilo nevjerovatno rivalstvo. Još od prvih godina 21. vijeka Mesi i Ronaldo se bore u obaranju svih mogućih i nemogućih fudbalskih rekorda. Najmilija im je, čini se, bila Zlatna lopta Frans fudbala: Mesi ju je osvojio osam, a Ronaldo pet puta.

(Jedini igrač koji im se u to doba barem donekle donekle približiti bio je Zlatan Ibrahimović. Ali on je imao peh da su ova dvojica ipak nešto kompletniji igrači od njega, tako da sjajni Šveđanin naših korijena nikad nije osvojio taj prestižni trofej.)

 

A sad priđimo bliže našem vremenu.

 

U jesen vlastitih karijera Mesi i Ronaldo su odlučili još malo napuniti džepove i “hodo-častiti” nove fudbalske zemlje. Mesi je odabrao Ameriku (Inter, Majami), a Ronaldo je riješio za dobre novce prste umljati saharskim pijeskom Saudi Arabije (Al-Nassr, Rijad). Tada su za nas Evropljane zapravo otišli ad acta. Tako smo barem mislili. Sve dok nije došao Mundijal.

No, prije nego što pređemo na ovu, sve su prilike: doista zadnju fazu, dvojice Gulivera u kopačkama, da spomenemo njihove “vannastavne aktivnosti”.

Iako su uvijek bili (i ostali) u korektnim odnosima, Mesi i Ronaldo nikad nisu postali prijatelji. Za tako nešto su, naprosto, kao ličnosti suviše različiti. Leo je više okrenut samome sebi, povučen, dok je Kristijano Ronaldo izrazito ekstrovertan i društveno angažovan.  Poznat je po borbi protiv velikih kompanija – proizvođača nezdrave hrane i osvježavajućih pića (coca-cola). Redovno donira velike novce za izgradnju bolnica za djecu, borbu protiv raka, pomaže ljudima u nevolji. Iako je Lionel još od 2010. godine UNICEF-ov Ambasador dobre volje, ne ističe se previše dobrotvornim aktivnostima. Štaviše, u prošlosti su ga pratile afere oko utaje poreza.

Tu je razlika između dvojice velikana mnogo vidljivija nego na travnjaku.

 

A sad, napokon, Mundijal 2026.

Napisao sam da smo svi mislili da su obojica odlaskom u fudbalske “nedođije” Mesi i Ronaldo zapečatili reprezentativne karijere. Ta, Ronaldu je već četrdeset i prva, a Argentinac je nekidan napunio trideset i devet. Nije onda ni čudo, mišljasmo, što igraju u tamo nekim “miki maus” ligama.

Ne lezi vraže…

Prva Ronaldova tekma protiv Konga kao da je potvrdila bojazan brojnih kritičara njegovog igranja u reprezentaciji: spor, trom, nedovoljno oštar u duelima. Srce hoće, ali noge… U toj utakmici Ronaldo je, objektivno, usporavao tim, jer je previše lopti išlo na njega. Kući, u Portugalu, mediji su ga nakon te tekme naprosto “iskasapili”.

A njegov vječiti rival? On je, tome nasuprot, već od prvog sudijskog zvižduka protiv Alžira briljirao. Odmah im je, da se poslužimo košarkaškim terminom, “zabio tricu”! Jeste da Alžir nije neki takmac, međutim “mali od Barse” je doista igrao kao u najboljim danima: brz, prodoran, maštovit….

Mesijev “penzionerski ustanak” se nastavio i u drugoj rundi. “Zavalio” je i tvrdim Austrijancima. I to dvaput. Tako mu SP-golimetar već stoji na brojci pet. A prvenstvo praktički tek počelo. Sjećam se prvenstava u kojima se titula najboljeg strelca osvajala i sa manje golova!

Ovo je očito Mesijev mundijal: opet obara rekorde. Protiv Alžiraca ostvario je dvjestoti (!) nastup za reprezentaciju, a protiv Austrijanaca, sa 38 godina, postao najstariji hettrikaš u istoriji prvenstava, te najbolji strelac mundijala sa ukupno 18 golova.

I Ronaldo se u drugom činu dugačke “SP-trakavice” oporavio. Sirotim Uzbekima, ni krivim ni dužnim zalutalim na mudijal, “spakovao” je dva “golupčića” i time postigao nešto u čemu ga Messi nikada neće dostići. Iako je ova smotra obojici već šesti mundijal, samo je Portugalac na svih šest zabio (barem) po jedan  jedan gol.  Mesi je na svom prvom mundijalu (u Njemačkoj) ostao bez “ulova”.

Tako dva genija igre i nadigravanja u svemu ostaju blizu jedan drugome. Pa iako se njihova priča na terenu, baš kao ova moja, bliži kraju, ipak ih ne bismo smijeli otpisati. Jednom smo to učinili, pa se, srećom, prevarili. Kamo puste sreće da takvu grešku napravimo još jedared.

 

 

 

Goran Sarić