Dok probam usnuti, ćutim kako se
one polako bude: odnekud pirne vjetar,
zašušti svila, dolje iz podruma, škripne
stara baglama – jutros sam je trebao pouljiti!
Kvrcne frž, trula daska u starome podu,
po njoj to one, sestrice, hode, tûžeć’ za davnim
dobom kad ovim suhim, sad mojim, lebdjele su
zrakom. A negdje dolje, duboko, na cesti
jaukne kočnica, pustom se ulicom prospu klikeri
zvonkog, ženskog, raskalašnog smijeha. Prije no,
k’o u mlaku vodu uronim u san, potok što noćima
sve plići biva, oslušnem šapat veselih vještica,
usidjelica kojima sam negdar otuđio dom. Šapću,
frkću, gunđaju. Brane svoj pedalj mjesta, ugao tavana,
sveti mračak gore, iznad moje glave, sve što im je od doma
bivšeg – sad već dugo moga, u memli paučine preostalo.
Goran Sarić
