(Posljednje slovo za Ibrahima Novalića Belog)
Na putu za večeru u restoranu “Han” kod igmanske kapije, upravo prođosmo kraj velike oglasne ploče, kad me supruga zaustavi i reče:
“Stani! Čini mi se da sam nešto vidjela.”
Iznenađen, napravih nekoliko koraka unatrag. Ona inače nikad ne gleda oglase. Bila je brža od mene i već zurila u jednu osmrtnicu.
“Je li ovo on?” upitala me je.
“Ko?” upitam, nekako se dogegavši do nje.
Žena glavom pokaza na fotografiju na osmrtnici. I doista, bio je to on.
Prepoznao bih ga i nakon sto i pedeset godina.
Opisani događaj desio se prije nekoliko dana u Konjicu. Čovjeka na fotki, muškarca s kozjoj bradicom i zamišljenim smješkom oko tankih usana upoznao sam još prije četrdesetak godina. Zove se, to jest – zvao se je, Ibrahim Novalić Beli.
Sredinom osamdesetih sam se zaposlio u Srednjoškolskom centru “Bratstvo-jedinstvo” u Konjicu. Tamo sam, uz redovan posao, često organizovao kulturne priredbe: uglavnom književne večeri, ali i likovne izložbe, pa čak i manje koncerte.
Stalno spremajući nove sadržaje, jednog dana me je zainteresovala priča o samoukom slikaru koji je iz rodnog sela Vrdolja sa ženom i bebom sišao u Grad da prehranjuje porodicu od slikanja! To bi i u većim čaršijama bio hrabar potez, a nekmoli u gradiću na Neretvi. Zato sam već u startu riješio da mu, ako mogu, nekako pomognem.
Između nas dvojice odmah je, kako se to danas kaže, “kliknulo”. Ibrahim nije bio visoko obrazovan, ali je bio vrlo interesantan čovjek: jednostavan, iskren, direktan, pa i prilično elokventan. Platna koja mi je pokazao u podstanarskoj sobici kod tadašnjeg “Lovačkog roga” u naselju Trešanica a u kojoj su živjeli on, Raza i mali Ado, beba od svega nekoliko mjeseci, bila su zaista upečatljiva, pogotovo kad se zna da njihov tvorac nije imao formalnog slikarskog obrazovanja. Njihov sobičak je bio prepun manjih i većih formata, uglavnom sa karakterističnim bosanskim motivima: pejsaži, portreti i karakteristične mrtve prirode: glineni ćupovi, bakrenjaci, tave, kišobrani, stari šporeti, astali i stolice… Meni se tada najviše dopao portret Novalićevog oca. Tvrdo, olujama života isklesano lice, nepovjerljive a pronicljive oči, na tjemenu kapa “francuzica” – izvanredan portret!
Vrlo brzo smo mu u fojeu Centra organizovali izložbu. Prodao je nekoliko slika, što nam je, iskreno, i bio najveći cilj, s obzirom na to kako je i od čega Beli tada živio. Ja sam kupio sliku iz serije s bosanskim motivima: veliki format s ćupom, bakračem i starom ambrelom. Nije puno koštala, ta slika – Beli još nije bio sasvim siguran u vrijednost njegovog rada – ali sam mu dao više nego što je tražio, ne bih li i tako “pogurao” njegov rad.
Međutim, nisu svi bili oduševljeni mojoj odlukom da organizujem prodajnu izložbu njegovih radova. Sekretar tadašnjeg SIZ-a za kulturu, takođe slikar, nas je sasvim sabotirao. Smatrao je, naime, da samo ljudi sa akademskom naobrazbom mogu priređivati samostalne likovne izložbe. Meni je to bila čista glupost, ali on je bio vrlo odlučan u namjeri da nam pokvari posao. Na raznim mjestima u Gradu je svojeručno skidao plakate s najavom Novalićeve izložbe.
Džaba mu bilo. Izložba je, po opštoj ocjeni, ispala vrlo uspješna.
Beli je i dalje slikao kao lud. Noću bi kolijevku s bebom prekrivao dekom, da malac može spavati, a on nastavljao “udarati” kistom po vascijelu noć.
Njegov rad se pročuo, pa je, malo-pomalo, prodavao sve više slika. Novčanih briga je skoro nestalo.
Bilo je tu još nezgodnih anegdota. Jednom prilikom je nekom čovjeku, ugostitelju koji je držao kafanu malo izvan Grada, oslikao cijeli zid. Koliko se sjećam – ne bih smio staviti ruku u vatru! – bio je to prikaz glasovite konjičke ćuprije, od koje su tada u stvarnosti ostali samo kameni stubovi. Gornji dio su Švabe digle u zrak prilikom povlačenja iz Konjica, u martu 1945.* Beli ju je naslikao uz pomoć starih crno-bijelih fotografija iz “onoga vakta”.
Elem, Beli je mjesecima vrijedno radio, uradio mural, ali kad je došao po pare, njih nema. Biće sutra, reče mu vlasnik. Sutra, pa opet sutra, pa prekosutra… Oteglo se to u nedogled. A žena i dijete moraju nešto “prigristi”.
Prođe tako jedna sedmica, prođu dvije, tri. Na koncu odlučimo da slikar, moja malenkost i jedan naš dobar drug odemo na lice mjesta i vlasniku pokušamo usred kafane iznuditi novac. Doduše, nas bi on, grmalj, onako smotane lako mogao “srediti”. Ali kad mu se sva trojica pojavimo u kafani – neće nas valjda izlemati? Bila bi to velika blamaža za njegov objekat!
I dobro smo procijenili. Nije se usudio svađati se s nama “pred publikom”. Na kraju je Belom dao nešto novca za mural. Ne sve, ali i ta nepotpuna suma Belom je puno značila.
U ratu se nismo viđali. Pretpostavljam da je bio borac Armije BiH. Ja sam nakon skoro dvije godine boravka u opkoljenom gradu nekako izišao iz obruča, spojio se s ostatkom porodice, pa smo svi 1995. otišli u Holandiju. Na jednom od ljetnih povrataka u Grad zajednički prijatelj mi je rekao da Beli živi na Buni kod Mostara. I dalje puno slika, u međuvremenu je postao ugledan, akademski slikar. To me je jako obradovalo. Ali, reče zajednički frend, Beli se razveo od Raze pa sad živi s drugom, mnogo mlađom ženom. I okrenuo se vjeri. To mi je bilo malo čudno. U vrijeme našeg druženja vjera uopšte nije bila predmet razgovora. Ali nema veze, to je njegova privatna stvar.
A onda mi je Beli, ima tome dosta godina, zatražio prijateljstvo na fejsu. Razumije se da sam ga odmah prihvatio kao “virtuelnog” prijatelja i putem chata ga upitao za zdravlje. Nije mi odgovorio, niti mi se više ikada lično javio. Ali sam primijetio da pažljivo prati moja pisanija. Često bi ih propratio “uzdignutim palcem”.
Imao je lijep atelje u Mostaru, odmah iznad Starog mosta. Moja sestra je tamo kupila jedan njegov lijep, ali za moj ukus malo odveć komercijalan pejsaž. Ljepši su mi bili oni njegovi stari pejsaži, sa “naše” izložbe u Srednjoškolskom centru. (A ono njegovo/moje platno s bakračem, ćupom i ambrelom je neobičnim spletom okolnosti u Sarajevu “pojeo” rat.)
Na zidovima stare kuće u Suhome dolu još uvijek držim Novalićev crtež našeg prvog sina – tada bebe, a sad muža od četr’es’ ljeta – i jedan moj portet iz mladosti. Beli me je naslikao na paleti (vidi se rupa iznad glave), sa knjigom u ruci. I još, u konjičkom kafiću “Odeon”, u Starom gradu na lijevoj strani Neretve, dugo je visilo nekoliko njegovih, blago erotiziranih, crteža sa stihovima iz moje rane knjige “Ipak ljubavne pjesme”. Ne znam da li se ti crteži, još uvijek tamo nalaze, ali znam da su preživjeli rat.
Volio bih da jesu. Bio bi to opipljiv dokaz jednog davnog prijateljstva i umjetničkog razumijevanja. Dokaz da ga vrijeme i belaji koje ono sobom nosi nisu baš sasvim “pojeli”. Ali meni takav dokaz ne treba. Meni je važno da mi u stomaku zatitra plamičak čudne radosti uvijek kad se sjetim neobičnog druga iz mladosti: hrabrog, originalnog slikara- samouka, Ibrahima Novalića Belog.
Goran Sarić
* Konjička ćuprija je u međuvremenu restaurirana i već skoro četvrt vijeka opet ponosno stoji na mjestu gdje je prvotno podignuta. Prim. aut.
