Svenu
Stari je žarko želio tu kućicu. Prethodno smo,
na njegovoj očevini, on i ja – više ja,
jer njemu srce već tad je štekalo – posadili
tridesetak voćkica: šljiva, kajsija, trešanja,
dvije oskoruše, orah. Potom digosmo, po njegovom,
šupu za alat, koja se brzo pretvorila u kućicu. Kockica,
slatka. U nju su on i mati jednoga dana
ugurali sto, stolice, široki kauč, peć na drva
i kredenčić. Voda iz šahta i struja kablom, poklon
od komšije. Kilovat viška. U njoj su, pred rat,
s unukom prespavali jednu jedinu noć. Potom
je uslijedio bal vampira, a onda prvo njegova,
pa potom majčina brza, nenadna smrt. Sad,
na istom tom, već dugo praznom mjestu,
moja krv, ondašnji unuk, podiže kućicu. Staklo
i drvo, paneli, zrak i valovi svjetla. Bombonica.
Čovjek nije uvijek sizif, slamka međ’ vihorima, niti
od šibice drvce. Ne možeš ga vazda prelomiti. Istorija,
po navadi stroga, nije baš uvijek (m)učiteljica života.
Goran Sarić
