(Na marginama netom završenih izbora u Bosni i Hercegovini)
Kad mi je, ima tome dosta godina, dok sam se nekim povodom čudio kako masa sve lakše i brže vjeruje u laži političara sa najvišeg vrha, jedan poznanik rekao: “Šta se snebivaš? Zar ne znaš, bolan, da živimo u doba postistine”, priznajem da sam se zabezeknuo. Do tada mi je taj termin doista bio nepoznat.
Danas je on znan bezmalo svima, osim možda influenserima. Onima, znate, koji nerijetko nemaju pojma ko je bio Leonardo da Vinči, ali vrlo dobro znaju broj Ronaldovih kopački ili grudnjaka sestara Kardešijan! I onda se to njihovo influensersko (ne)znanje izjednačava sa starim, dobrim opštim znanjem kojim su nas svojevremeno “kljukali” profesori u klasičnim gimanazijama.
A evo šta o pojmu postistine, tom čudnom fenomenu našeg vremena, kaže vještačka inteligencija:
“Postistina (engl. post-truth) [je] … društveni, politički i kulturni fenomen modernog doba u kojem su objektivne činjenice manje utjecajne na oblikovanje javnog mnijenja od apeliranja na emocije i osobna uvjerenja.”
Eto, dakle, u kakvom dobu živimo: više nije važna istina, nego je presudno šta ja o određenoj stvari mislim i osjećam!
Činjenice, dakle, više ne igraju važnu ulogu u mom filmu. Naročito onda kad mi ne odgovaraju.
Kad se malo osvrnem oko sebe, sve mi je jasno. Zar još jutros nisam na vijestima gledao novi govor američkog predsjednika? Slušao ga kako još jednom bezočno laže, govoreći da će rat u Iranu biti gotov za tri dana, pa su cijene benzina niže nego u Bajdonovo doba, da će Amerika uskoro ući u eru nezapamćenog prosperiteta… A još prošle hefte je, zdrav-prav tvrdio da se njegova zemlja već nalazi na vrhuncu moći i blagostanja!
Istina. Poluistina. Notorna laž. Post-istina.
Sve ovo mi pada na pamet dok razmišljam o ishodu prošlonedjeljnih opštih izbora u Bosni i Hercegovini. Da li su i oni, na izvjestan način, post-istiniti, ili su, pak, vjerni prikaz stanja u kojem živimo?
Jer, jedni tvrde da je narod izmanipulisan, zaluđen, drugi da su za sve krivi oni koji nisu izašli na izbore, a treći da je pobjeda nacionalističkih stranaka, prije svega, rezultat slabosti mlake i razjedinjene ljevice … Ko će ga znati?
Elem, prijatelj iz glavnog grada me je dan-dva prije izbora upitao za koga ću glasati. “Ni za koga. Ja već dugo ne živim u Bosni i Hercegovini,” odgovorih mu. “Osim toga, kako da glasam kad me iz naše ambasade u Holandiji niko nije obavijestio kako da glasam, a kamoli da su mi poslali glasačke listiće?”
(Vjerovatno stoga, mislim se, što nadležni dobro znaju za koga NE BIH glasao. Ovakvi kao ja njima ne trebaju.)
Pitao sam prijatelja kakve su njegove prognoze u vezi s ishodom predstojećih izbora: ko sa štitom, a ko na njemu? Zašutio je, a onda prozborio: “Ah, znaš već…” Samo to.
Nisam morao biti Sigmund Frojd da osjetim njegovu duboku potištenost. Pomislih: kad se on – obrazovan, pametan, hrabar – ovako osjeća, onda je potpuno jasno koliko je sati.
I doista, njegova nemušta prognoza se već u ponedjeljak pokazala prokleto tačnom. Nacionalisti su opet deklasirali sve ostale, možda još i više nego na prethodnim izborima. To samo pokazuje da kompletna opozicija još uvijek nema pravog odgovora na “mantru” nacionalističkih tragova: mi ili oni, svoj na svome.
Jsno je kao dan da se tim rezultatima definitivno “ovjerava” dalja polarizacija bosanskohercegovačkog društva. Sve ukazuje na to da ćemo i u narednom period svjedočiti još dubljem raskolu u ionako stubokom podijeljenoj zemlji.
Što je još žalosnije, ispada da smo jedino tu, u podjelama, u skladu s “modernim” evropskim i svjetskim trendovima. Samo, dok se u Njemačkoj, Holandiji, Francuskoj, Italiji, uglavnom radi o raskolu na ekonomskoj bazi, kod nas je prevshodno u pitanju manipulacija nacionalnim i religioznim osjećajima “pastve”. Ali to je zato što smo mi još uvijek pretpolitičko društvo.
(Kod nas ima još jedan, tipično balkanski fenomen. Dok se na Zapadu građani ne libe otvoreno kazati za koga će glasati, kod nas mnogi koji na izborima zaokružuju imena nacionalističkih “aduta” u javnom diskursu tvrde da ne mogu smislit’ lopove na vlasti! Kad bismo povjerovali uličnim anketama, nijednog šovena ne bi bilo u skupštinskim klupama!
Takvi smo mi Balkanci. Odvajkada majstori mimikrije. A šta, u dubini duše, zaista želimo?
Odgovor možda i nije tako komplikovan. Možemo se mi koliko hoćemo baviti analizama, uzrocima neuspjeha (nazovi) lijevih opcija, ali evo prostog pitanja svih pitanja: šta ako većina birača želi upravo to za šta se (i ovog puta) izjasnila na izborima, a to je: da se definitivno zaključa u svoje “dvorište”? Da misli kako joj je tako stvarno najbolje? J…. se vi i sva ta vaša priča o građanskoj, multietničkoj, ekonomski prosperitetnoj državi. Fućka mi se!
Ali kako je moguće, pita se Srbin iz solitera u meni, da pored ovako katastrofalnog stanja u državi, ljudi i dalje biraju – isto? Kako je moguće da naši ljudi uvijek sjedaju u isti, najgori, što bi rekao Đole Balašević, voz za Honduras?
Pa, možda baš zbog toga – vraćamo se na početak – što svako ima svoju istinu. Što se ni oko čega suštinskog ne možemo, ne želimo složiti: ni oko naše prošlosti, ni oko naših bitaka, ni oko heroja, a kamoli oko zločinaca. Nema veze šta su činjenice, važna je naš interpretacija istih! Pa kako onda da se složimo oko sadašnjosti, pa i budućnosti nas i naše djece i unuka?
I još: kako da od očekujemo od običnog, u velikoj mjeri slabo obrazovanog svijeta, da misli svojom glavom kad mu od vlasti zavisni, potkupljeni mediji svakodnevno “tupe” jednu te istu, “entitetsku istinu”?!
Uza sve pobrojano, ostaje i nepobitna činjenica da je ratom i ovakvim poraćem, te ogromnim migracijama stanovništva, u našim krajevima dobrano utrnula – i ranije slabašna – građanska svijest. A upravo ona je prijeko potrebna za korjenite društvene promjene. Puno zajedničkom životu sklonih ljudi je otišlo vani, a preostali su se, čast izuzecima! povukli u svoja četiri zida. Prave građanske hrabrosti, one kojoj je moja pokojna prijateljica dr. Svetlana Broz posvetila skoro cijeli svoj život, (ni) “na kapaljku”.
Sve bi to, mislim, trebali imati na umu kad razmišljamo o još jednom debaklu građanske opcije na nedavno završenim izborima u Bosni i Hercegovini. Čini se da je ta opcija dobila udarac od koga će se teško oporaviti. A njena erozija počela je davno, najkasnije u vrijeme neposredno prije rata, kad je nastala ova moja nevesela pjesma:
Veterani
April. Šuma oko grada trepti jagorčevinom. U dvorištima,
ispod raspuklih šljiva, ljudi ustrajno šute,
uz žestok i opojan miris škije, hercegovačke.
U Gradu kome kucaju zadnji minuti
ostadoše samo građani, tihozboraši, pitomci Nojeve lađe.
Sjaj oružja ljeska iz borovine, hrastovine,
bukovine, s Bjelašnice, Borašnice, Prenja,
Čvrsnice. I, kao i prije petnaestak godina,
PRIJE NJIHOVE ERE, cijeli bogovetni dan
nijedan morulj ne hraknu u svijetlo lice trotoara,
na njegov pločnik. Niko ne pljunu Grad.
Gotovo da zaboravim tugu, i strah. Samo,
na povratku kući, neko dijete viknu: Tata!
Trznuh se, zbunjen: moji su dječaci, s majkom
juče napustili ulicu, naš Makondo.
Goran Sarić
