Kad sam se prvog januara 1995. sa ženom i dvoje djece prijavio kao azilant u Holandiji, rat u Bosni i Hercegovini ni izdaleka nije bio završen. Tamo su se još vodile žestoke borbe, pa sam se, nakon dosta kolebanja, napokon odlučio da napustimo naše prvo pribježište u Hrvatskoj i odemo na sjever Evrope.

Pri odluci da odemo još dalje od doma, najteže mi se bilo pomiriti sa činjenicom da ću u Holandiji biti daleko od majke. Ona je ostala u Konjicu da broji granate s brda i čuva naš dom.

Grižnja savjesti mi je dodatno porasla u ljeto 1995. Tada se, naime, rječnikom srpskih nacionalista, “desila Srebrenica”. Činilo se da rat nikada neće prestati.

Srećom, nije bilo tako. Srebrenički genocid je bio povod da Zapad napokon učini nešto i ozbiljnim napadima na Karadžićeve Srbe zaustavi rat. Hmmm, “Zapad”… Zapravo je to bila Amerika. Ona je tim činom razgolitila svu neodučnost, nemoć, i suštinsku razjedinjenost najvećih evropskih zemalja: Njemačke, Francuske i Velike Britanje. One se, kako mi se tada činilo i još uvijek čini, ne mogu dogovoriti ni oko čega, pa ni oko promjera gume na mome biciklu!

 

Elem, u vrijeme pada Srebrenice ja sam već skoro godinu dana bio “nizozemac”. Nešto kasnije u Parizu je potpisan Dejtonski sporazum. Konačno! Ali pošto je trusno balkansko tlo još dugo podrhtavalo od silnih zemljotresa, ja se, da budem iskren, sa troje male djece “u prtljagu” – u međuvremenu nam je rođen treći sin – nisam usudio vratiti u zavičaj.

Kad već pišem o izlasku, da kažem i to da sam iz Konjica, još marta 1994, izašao legalno. Fino se oprostio s kolegama, ali i učenicima srednje škole u kojoj sam jedno vrijeme predavao maternji jezik. Prije mene je iz Grada organizovano, uz znanje i pomoć lokalnih vlasti, izašla veća grupa od nekoliko desetina Srba koji su željeli da se priključe ostatku posvuda razasute familije. Na lokalnoj televiziji sam pratio dirljiv oproštaj predstavnika Opštine – uglednog ljekara – sa našim sugrađanima. Svi smo znali da će se malo ko od tih ljudi vratiti u Konjic, pa ipak je udovoljeno njihovoj želji da odu iz Grada.

Dok sam bio u Gradu trudio sam se da, kao član međunarodne humanitarne organizacije, koliko mogu pomognem mojim sugrađanima. Vaspitan i odgojen tako da se ljudi dijele po karakteru i poštenju, a ne po tome kojoj naciji i(li) religiji pripadaju.

Zato sam i ostao u gradu, sa komšijama. Zato sam, kao pisac, prije, za vrijeme i poslije rata uvijek prvo i najoštrije javno osuđivao zločine koje su “u moje ime” izvršili pripadnici nacije kojoj rođenjem pripadam.

Takav, često javno ponavljani, stav mi je donio mnogo lijepih kontakata, pa čak i poneko prijateljstvo. Ali bilo je i drugačijih reakcija. Tako sam, kad jednom u sarajevskom “Oslobođenju” otvoreno kritikovah rad Radovana Karadžića, iz Višegrada dobih ekspresan odgovor. Na poleđini plave koverte kao adresa pošiljaoca stajalo je samo: “KNJIŽEVNO DRUŠTVO CRKVENI VOD”. A unutra karikatura iz Politike ekspres, ukrašena ružnopisom: “3000 Srba iz Višegrada jebe majku ustašku”.

Primljeno k znanju.

 

Od kraja rata je, evo, prošlo više od trideset ljeta. Davno je već bilo vrijeme da jedni drugima pogledamo u oči i oprostimo ono što se dâ oprostiti. Da se okrenemo ka budućnosti naše djece. Jer, budimo iskreni, kad govorimo o političkim vrhuškama, niko tu nije bio, i nije sasvim čist. Ne kažem da su svi jednako krivi za izbijanje i tok rata, ali svako ko je bio u tom ratu zna da tu – da se poslužim starim narodnim izrazom – “ničije maslo nije bilo za ramazana”. Samo što većina ljudi lakše vidi trun u tuđem, nego panj u vlastitom oku!

Evo ovih dana još jednog žalosnog primjera. U zatvorskoj ćeliji u Den Hagu umro je general vojske bosanskih Srba Ratko Mladić. To je ovdje u Holandiji, ne tako daleko od grada u kojem živim. I taman sam krenuo u šetnju, kad mi stiže WhatsApp od prijateljice. Pita da li znam da je prethodne noći umro taj i taj. Velim joj da sam tu vijest upravo pročitao na internetu. Prijateljicu interesuje šta mislim i osjećam u vezi s tim.

Kratko odgovorim da ću joj se kasnije javiti i odem da prošetam. Hodam i smišljam šta da joj kažem. U jednom trenutku se sagnem da dohvatim praznu plastičnu vrećicu sa trotoara, izgubim ravnotežu i padnem. U tom trenutku, još na betonu, u glavi mi sine pjesma:

 

Promašen život

 

Prijateljica mi na whatsApp javlja

o smrti Ratka Mladića.

 

Odgovorim joj da nikad ne slavim

nečiju smrt, a da me ova njegova,

danas,

ostavlja savršeno hladnim.

Ali da njegovu doživotnu robiju

smatram pravednom kaznom.

 

I odmah potom izađem na žegu,

u šetnju pustom ulicom.

 

Hoteći, na jednome mjestu,

da s trotoara podignem

praznu plastičnu vrećicu,

posrnem, padnem.

 

Ovako,

sa iste tačke gledišta,

šuplja mi se vrećica

učini savršenom metaforom

za jedan sasvim promašen život.

 

Kad sam pjesmu kasnije objavio na fejsu, uslijedilo je mnogo pozitivnih reakcija. Ali bilo je i negativnih. Oštrih. Čak i psovačkih, nalik na gore pomenutu, iz “višegradskog pisma” od prije trideset i “kusur” godina. Da vas ne ogadim, ovdje je neću citirati. Svako je može pročitati na mojoj fb-stranici. Ali ni ona, kao ni nekoliko drugih u tom tonu, polupismene, se ni ne trude da odgovore na konkretno pitanje iz moje bilješke: pod čijom komandnom odgovornošću je, poslije bitke, u Srebrenici hladnokrvno poubijano više hiljada ljudi? Je li to bio “herojski čin” ili pak vrhunski dokaz notornog kukavičluka?

 

Poslije svega, a naročito nakon najave “državničkog ukopa” Ratka Mladića u Beogradu, sam ostao malo utučen. Zar takav “veliki” ukop jednog ratnog zločinca, ali i popriličan broj bijesnih reakcija na moj tekstić ne pokazuju da se u mnogim glavama u Srbiji, ali i van nje, za ove tri i po decenije kakvog-takvog mira u suštini ništa nije promijenilo?! Ista retorika, ista slijepa mržnja, ista nespremnost da se prihvate očigledne činjenice… Jasno je da našom zemljom još uvijek krstare utvare “crkvenih vodova”.

Ja toliko, a kako ćete ga vi sahraniti – vama na čast i obraz!

 

 

Goran Sarić