Stari je prvog unuka uvijek i svuda vodio sa sobom: u podrum – kad bi nešto radio, na sijela i utakmice – čak i u ribolov! Najčešće je s malim išao na jezero, jer mu dinamično pecanje na rijeci, “na muhu”, gdje si se stalno morao kretati, skakati sa stijene na stijenu, zabacivati, nije bilo po volji. Tada bi uzimao čamac, pa bi on i unuk odlazili na vodu. Nisu išli daleko. Sakrili bi se negdje u šaš, Stari bi stavio nekoliko stabljika trske pod guzicu da se čamac ne mrda, pa bi njih dvojica satima tako ostali, većinom bez mnogo riječi. Ribu se ne smije plašiti. Začudo, malac je sve to sasvim dobro podnosio. Većini djece bi takva situacija bila smrtno dosadna, ali njemu ne. Moj otac bi mu tu i tamo doturio malo keksa i soka, pomilovao ga po glavi, i to bi bilo to. Ako se šta ulovi, dobro, a ako i ne – nije gréda. Stari bi zurio u okolna brda, katkad i pogledom pomilovao dečkića, povremeno otpio koji srk rakije koju je uvijek nosio sa sobom, u ribarskoj bočici, i to je bilo to!

A kad bi njih dvojica polazili na čamac ocu niko, pa ni ja, dječakov otac, nisam imao srca starom kazati da možda nije pametno da malog vodi sa sobom. Jer, Stari je već kad mi se je sin rodio bio ozbiljan srčani bolesnik.

Takvu djedovsku ljubav nikad, ni prije ni docnije, nisam vidio.

Ima jedna krasna anegdotica s njihovog pecanja, koje se najčešće svodilo na onu: U ribara mokre gaće, za večeru ne zna šta će. Jednom su ti njih dvojica, tako, otišli u sumrak i dok si rekao “keks” kući se vratili sa jednim šaranom od sedam i po kila! Mi, ukućani, nismo vjerovali vlastitim očima. Kako se to desilo? Kako je Stari uspio izvući toliku mrcinu u čamac?

Ispostavilo se je da je kapitalac zagrizao odmah, čim su se ukotvili u šaši. Vidjevši da je plovak potonuo, Stari je pošao da izvuče udicu, stavi na nju mrvu kruha i opet zabaci, kad osjeti da se prut opasno savija. Mora da se udica zakačila za dno, pomislio je, i još jednom žestoko trznuo, nadajući se da će je tako otkačiti. No, umjesto udice ugledao je veliku glavu ribe. Kao, božemeprosti, od krupnije bebe!

Sad je Starog jamila panika. “Malac, dodaj mi tu vršvu, molim te,” obratio se dečkiću koji je i dalje skokojno sjedio na pramcu i grickao keksić. Mali je pogledao u njega, pa u silik, na čijem se kraju koprcala riblja glavetina, i nakon nekoliko trenutaka skopčao o čemu se radi. Uzeo vršvu ispod svojih nogu, dogegao se do djeda i dodao mu je. Tako se šaran ipak našao na dnu male barke.

Poslije se ispostavilo da je riba bila malo defektna. Nedostajalo joj je jedno oko. Zato je valjda i zagrizla.

Ko joj je kriv! Majka i D. su već sutradan pod vedrim avgustovskim nebom napravili gozbu za sve nas i za komšije. Bilo nas je dvanaest, kao apostola. Djed je, s unukom na krilu, gordo sjedio na čelu stola.

Da ne bude zabune: volio je Stari i druge njegove unuke. Ali, em mu je mali kolega-ribar bio prvi, em s tim ostalima – budući u to vrijeme još sasvim mali – nije stigao uspostaviti toliko prisan odnos.

Zaton nas, kad je umro, nije iznenadilo što je moj otac dio njegove očevine – lijep, ravan komad zemlje u selu B. – ostavio upravo najstarijem unuku. A za taj komad zemlje je bio posebno vezan. Na njemu je, naime, neposredno pred rat sagradio kućicu. U stvari je to bila samo jedna malo veća prostorija s hodničićem. Struju je kablom doveo od komšije, a voda se hvatala iz šahta ispred kućice. Unutra je ubacio samo najnužnije – sto, stolice, široki krevet, mali kredenac i pećicu na drva. Isprva je tvrdio da će to biti ostava za alat, ali smo svi znali: tu će jednom niknuti “prava” kuća na sprat! Ispred kuće, na dugačkom, pravougaonom komadu zemlje koji je sezao do ceste ka Gradu, Stari i ja smo, dok se u šumi skupljalo i množilo više pušaka nego lišća, zasadili pedesetak sadnica: jabuke, kruške, orasi, šljive. Njih najviše. Za rakiju, šljívu.

Međutim, čovjek snuje, sudbina odlučuje. On, baka i unuk su samo jednu noć uspjeli prespavati u toj “šupici za alat”. Otac je umro iznenada, na jednoj svadbi, pola godine prije izbijanja belaja. Bila je rana jesen devedeset i prve. Poslije su sve pojeli skakavci.

U trenutku njegove smrti unuk je imao pet i po godina.

 

Dugo nisam bio siguran koliko je moj sin zapamtio djeda, ni da li u sebi nosi nešto od njegove ljubavi. To sam se katkad pitao, sve dok, mnogo godina kasnije – ušli smo u dvadesete godine novog milenijuma – već kao gotov čovjek, nije izrazio ne želju, nego namjeru, da na onom njemu poklonjenom – u međuvremenu u korov i drač zaraslom – komadu djedovine podigne kućicu za odmor!

Pošto smo dobro razmislili, ni ja ni supruga ga u toj namjeri nismo ni podržali, ali ni odgovarali od te ideje. Smatrali smo: šta god da mu se desi – i ako uspije i ako se, iz bilo kojih razloga, razočara – neka to bude njegova, to jest njihova, odluka. (Sin se u međuvremenu oženio i orodio u Holandiji, pa smo iz tog braka dobili dvije prekrasne unuke.)

A kad je, početkom ovoga ljeta, na dnu lijepe, nekad očeve a sad sinovljeve, livade kao iz vode niknula ljupka montažna kućica u planinskom stilu, tek tada sam mu morao reći da sam ponosan na njega. Napokon ispunjen djedov davni san.

Tim povodom, ali i slaveći deceniju braka, sin i njegova supruga su odlučili da na lokaciji nedaleko od Boračkog jezera naprave slavlje za rodbinu i prijatelje. Bila je to, zapravo, svojevrsna kopija njihovog “pr(a)vog” vjenčanja prije deset godina koje je imalo dva “čina“: jedan u Holandiji, a drugi na obalama Jablaničkog jezera.

Pozvani su manje-više isti ljudi, sa sitnim izmjenama koje donosi protok vremena. Neki odlaze, drugi dolaze.

U jednom uglu “živa muzika”, pokraj nje dugačka trpeza, stolovi postavljeni oko velikog bazena. Djedov unuk, onaj “ribar” koji je djedu onomad pomogao da u čamac nekako ubaci poluslijepu ribu, je održao kratki pozdravni govor u kome je naglasio važnost korijena i jačanja familijarnih veza. Jer, nijedan čovjek ne bi smio biti “repa bez korijena”.

 

Bolju tačku za kraj ovoga ljeta ni njegov otac, onaj koji ovo piše, ne bi mogao zamisliti.

 

 

Tekst i snimci : Goran Sarić