Kader Abdolah : Zavjesa
(odlomak iz romana)
U Dubaiju
Moja žena je troškove platila online preko rođaka, zbog toga ja ništa više nisam trebao uraditi. S jedne strane sam bio sretan što je sve dobro sređeno, ali s druge i malo skeptičan u vezi s tom putničkom agencijom. I ne samo to, nisam joj vjerovao. Plašio sam se da agencija neće ispuniti obećanja i da sad, kad sam im platio, neću više ništa čuti o njima. Takve agencije su prokleto dobro znale da su ljudi kao ja, koji ne mogu natrag u domovinu, spremni puno platiti da se sretnu s roditeljima. Znali su i to da su takvi susreti veoma emocionalni, jer je im to često posljednji takav susret.
Ali ja nisam imao izbora, a bio sam i znatiželjan, pa sam, tako, s pomiješanim osjećajima sa ženom odletio za Dubai.
Putnička agencija nam je u modernom, kraljevski stiliziranom, šik Šeik Zajed hotelu na Šeik Zajed Road rezervisala veliki apartman s tri sobe, tako da sedam dana stalno možemo biti zajedno. Ali što su mi više obećavali, ja sam bio sve nepovjerljiviji: tri kraljevski luksuzna kreveta, velika kuhinja s vešmašinom, sušilicom i mašinom za pranje suđa, tri kupatila s kadama, i uza sve to obilan doručak. Da sam takav hotel bukirao preko Holandije, morao bih platiti pet puta više. Lako bi moglo biti da me je turistička agencija lijepom cijenom namamila da bi me uskoro, u Dubaiju, pred majkom i sestrom dovela u vrlo nezgodnu situaciju.
Uradio sam to i sad moram da snosim posljedice.
Avion KLM-a* je sletio na Dubai International Airport. Pošao sam ka pokretnoj traci da pokupim naše kofere, napetost je rasla.
Moja žena je prethodnih sedmica išla u dućane s dugačkom listom bliže familije da za svakog od njih potraži zgodan poklon iz Holandije. Majka je pošla na put života i naskoro se nije praznih ruku mogla vratiti kući. Običaj je bio da svakome donese neki poklon.
Kad smo izišli vani, pakistanski taksista nam je pomogao da ubacimo kofere u auto. Potom sam se smjestio pozadi kraj žene i rekao šoferu: „Pravac u moderni, kraljevski stilizirani, šik hotel Šeik Zajed hotelu na Šeik Zajed Roadu.“
Taksi je krenuo i naša avantura je počela.
Bilo je kasno popodne i nije potrajalo dugo da se u daljini pojave konture visokih zgrada a mi upadnemo u veliku saobraćajnu gužvu, okruženi hiljadama ogromnih, luksuznih auta, napravljenih specijalno za Dubai, Saudijsku Arabiju, Kuvajt i druge emirate. Polaganje moderne državne metro linije, koje u vrijeme ekonomske krize bilo zaustavljeno, sad je očigledno dovršeno, jer su visoko u zraku vozovi stalno išli tamo-ovamo, od jedne luksuzne stanice ka drugoj. Tako si sve važne oblakodere mogao vidjeti u jedan mah. Možda je dobra ideja da i ja to uradim s majkom.
Malo putovanje metroom je, zapravo, bilo jedino što sam s majkom mogao napraviti u Dubaiju. Zato sam se opet pokajao što sam je pozvao ovamo. Već sam nas vidio kako idemo od jednog do drugog trgovačkog centra. To i ništa više – gadan osjećaj!
U Dubaiju nije bilo mjesta na kojem bismo skupa mogli mirno šetati. To sam znao od prošla dva puta kad sam bio ovdje. Kad bih izišao vani da prošetam, moradoh proći kraj svih onih dućana luksuzne robe i trgovina ića i pića. Miris pečene piletine i hamburgera u fastfood restoranima sam još uvijek osjećao u zraku. Bilo bi puno bolje da smo otišli u Tadžekistan ili Gruziju, zemlje u kojima bi se mati dobro osjećala. U Dušanbeu, glavnom gradu Tadžekistana, ljudi čak govore perzijski i kao Iranca te na ulicama svuda dočekuju raširenih ruku zato što dolaziš iz zemlje o kojoj oni maštaju. Imali smo zajedničku istoriju i nekada bili jedinstveni pod vladavinom persijskih kraljeva. Dubai je, doduše, pripadao starom persijskom carstvu, ali smo ga ispustili iz ruku i šeici su od njega napravili vašarsku atrakciju.
Bilo je, naravno, kasno za takve sumnje i nostalgična razmišljanja, istorija je uradila svoj posao a putovanje bukirano. Imaj strpljenja i ostavi se premišljanja, rekoh sam sebi.
Nije ni moglo drugačije, sva su ta kolebanja nastala usljed napetosti zbog ponovnog viđenja s majkom i sestrom, koje nisam vidio već trideset godina.
Već sam rekao da su moji roditelji jednom već bili u Amsterdamu, i to je bio moj posljednji susret sa ocem, jer je nedugo zatim umro. Peklo me je što svih tih godina nisam mogao biti uz njega da mu samo nama znanom mimikom bar malo pojasnim složenost svijeta. Nije shvatao zašto je smaknut Đavad, zašto je moja sestra dospjela u zatvor, ni zašto sam ja pobjegao da se nikada više ne vratim.
Sve je to isplovilo na površinu u Dubaiju i još sam bio duboko zamišljen kad se taksi zaustavio ispred šezdeset i pet spratova visokog hotela Šeik Zajed. Tri pakistanska i indijska radnika tog hotela, u otmjenim uniformama i s kravatama zlatnožute boje, odmah izađoše napolje s elegantnim kolicima da nas dočekaju i unesu nam kofere. Odmah mi upadoše u oči dva velika portreta šeika Zajeda bin Sultan al-Nahajana, osnivača Dubaija, i šeika Mohameda bin Rašida Al Maktuma, sadašnjeg emira, i još čitav niz portreta u zlatnožutim okvirima drugih šeika koje nisam poznavao.
Na recepciji je bila gužva i ljudi su stajali u dugačkom redu da čekiraju, ali glavni portir mi, na moje iznenađenje, reče: „Vi ne morate u red. Vaša soba je rezervisana preko agencije Persija-Dubai. Sve je sređeno. Pođite za mnom.“
Moja sumnjičavost je ustupila mjesto još većoj napetosti i znatiželji. Moja žena je bila prijatno iznenađena: „Šta je sad ovo?“
Stupili smo u veliki, moderan lift s kamerom i ogledalom. Glavni portir ukuca kôd i lift krenu vrtoglavom brzinom. U tren oka smo stigli na šezdeset peti sprat, skoro na krov prestižnog Šeik Zajed hotela. U hipu dobismo nevjerovatno lijep pogled na Dubai, s hiljadama modernih oblakodera. Plus još dva ganutljiva daleka horizonta. Pred sobom sam, u daljini, ugledao plavi Persijski zaljev, koji je zapravo pripadao mom domu, a za mnom je bila neizmjerna pustinja koja se pruža do Saudijske Arabije, pa dakle i do Meke.
Arapi
Prije no što nešto kažem o apartmanu, želim da pojasnim nešto što, zapravo, nije u redu. Stoga želim da naglasim da nisam rasista i da sam zaključio kako istorija neće odviše uticati na moje mišljenje. Volim arapsku književnost, arapska jela, arapsku kulturu, arapski trbušni ples, Arapkinje i arapske priče, a naravno i arapski jezik, kojim su savršeno ispričane i ispisane mnoge veličanstvene priče.
Sad kad sam to rekao, mislim da mirno mogu da kažem i slijedeće.
Persijanci ili Iranci ne žele ništa da imaju s Arapima. Iako to nije korektno, njihova mržnja je ukorijenjena u osjećanjima prema Saudijskoj Arabiji. Taj osjećaj imaju skoro svi u mojoj domovini. Od kralja do prosjaka, od velikog duhovnog vođe do portira u džamiji, od lijevih intelektualaca do monarhista i radikalno desnih nacionalista, to je jedna istorijska averzija koja nikada neće splasnuti, a da ne spominjem njeno nestajanje. A ona dolazi, ili je došla, od islama, i od invazije Arapa na staru Persiju prije otprilike 1400 godina.
Arapi iz oblasti koja sad nosi ime Saudijske Arabije su pod zastavom muhamedanaca upali u naše staro kraljevstvo i uništili nam svjetionike, popalili palače, odveli persijske princeze u Meku, naše pismo zamijenili arapskim i natjerali nas da Kur’an naučimo napamet.
Nakon toga se stanje između dvije susjedne zemlje nikad nije popravilo. To je postala tako duboko ukorijenjena averzija da nijedan Persijanac ni danas kćerku ne bi dao nekom Saudijcu. A i ne postoji ta persijska djevojka koja bi poželjela da postane žena nekom Saudijcu.
Još jednom naglašavam da veoma cijenim kulturu i književnost Arapa, no uprkos tome dijelim nacionalnu istorijsku averziju prema saudijskim susjedima. Ni ja kćerku nikad ne bih dao nekom Saudijcu, osim ako to moja kći sama ne želi, ali bih u tom slučaju posumnjao je li to stvarno moja kćerka.
U međuvremenu se u našoj kulturi, književnosti i istoriji zbio jedna čudan, smiješan događaj.
Naša nacionalna mržnja je, dakle, usmjerena na zemlju odakle dolaze Poslanik Muhamed i Kur’an. Morali bismo, dakle, da mrzimo kako Poslanika, tako i njegov Kur’an, a veoma mnogo volimo tog arapskog Poslanika. Ima ironije u činjenici da skoro svaki persijski muškarac ili žena sanjaju da jednom odu u Meku, grad iz mašte, da se nadivi Ćabi, Alahovom domu. Nekoliko miliona Iranaca svake godine odlazi u Meku, a potom nastavljaju za Medinu, da bi u Poslanikovoj džamiji kleknuli kraj njegovog groba.
I moja majka je bila takva, sanjala o tome, ali joj još nije uspjelo da ode na to hodočašće.
„Dječače, umrijeću, a neću ostvariti taj san,“ jednom mi je rekla putem telefona. Bio sam siguran da joj se taj san neće ostvariti, jer sam ja živio u Amsterdasmu, a ona, stara i onemoćala, u Teheranu. Ja, povrh toga, nisam želio u Meku, a ni u kom slučaju nisam želio da dam ni cent za zemlju kojom vladaju saudijski kraljevi. Peh za moju majku.
Ovo ričam da bih pojasnio s kolikom averzijom svaki put idem za Dubai, kojim vladaju Muhamed bin Rašid Al Maktum, šeik Zajed bin Sultan al-Nahjan i šeik Hamdan bin Muhamed bin Rašid Al Maktum i mnogi drugi šeici i sultani.
Ovog puta to činim zbog majke. Osim toga, među osobljem hotela nijednog šeika ili Arapa ni na vidiku. Svi službenici, od portira do menadžera hotela, dolaze iz Pakistana, Indije, Tajlanda i ko zna još odakle. Vlasnik hotela je nesumnjivo šeik, ali on sigurno ima još hotela i nebodera, zbog čega uopšte nema potrebe da se pojavi baš u ovom hotelu.
A sad ću nešto reći i o apartmanu.
S holandskog preveo : Goran Sarić
Buybook, Sarajevo/Zagreb 2020.
