Kader Abdolah : Zavjesa

 

(odlomak iz romana)

 

 

Majke i njihovi koferi

 

 

Kad smo u posljednje vrijeme pričali telefonom majka je plakala, govorila da me još jednom želi vidjeti prije nego što umre. Od mog bjekstva iz domovine nikad se više nisam vratio, to je bilo nemoguće.

Majka je s ocem prije petnaest godina bila kod mene u posjeti u Amsterdamu. Njihov me je put toliko inspirisao da sam o tome napisao nekoliko priča, a takođe i moj prvi roman, Putovanje praznih flaša.

Željela je doći još jednom, ali sam smatrao da to nije odgovorno, a moj strah nije bio neutemeljen. U međuvremenu je ostarila i oslabila, plašio sam se da joj se ne desi što i majci od Nasera, mog starog drugara. On je prije dvije godine pozvao u posjetu staru majku. Za nju je to bio težak put, jer je od svog mjesta stanovanja prvo morala šest sati autom za Teheran, potom dugo čekanje na aerodromu, a onda šest sati leta za Holandiju. Nakon toga je na Shipolu* morala u dugačkom redu proći kroz obezbjeđenje i carinu i sačekati kofer. I sve to drhteći od uzbuđenja, da bi posljednji put vidjela sina, nevjestu i njihovu djecu.

Skoro sve ostarjele majke imigranata pokleknu zbog tih dugih putovanja i ogromnih napetosti.

Naser je majku dočekao šarenim holandskim tulipanima i poveo je kući. Tamo su stigli tek oko devet uveče. Sirota žena je na putu provela više od dvadeset i četiri sata. Večerali su u atmosferi sreće i razdraganosti. Stara majka je otvorila kofer i podijelila im poklone.

 

Priča o koferu je, zapravo, klasična priča koju znaju sve imigrantske porodice: uvijek su majke te koje s koferima punim poklona iscrpljene stignu nakon duga puta. Koferi su izvor brige, majkama bi bilo strašno ako bi ih zagubile na putu. Kako bi se onda praznih ruku pojavile pred djecom i unucima?

Stara majka mog drugara je do kasno u noć sjedila i pričala o familiji, muževljevoj smrti, komšijama i ženi starog bakalina. Već je bio jedan sat iza ponoći kad ju je Naser strmim stepenicama poveo na sprat. U gostinjskoj sobi joj upalio noćnu lampu, stavio čašu na noćni stočić, pokrio je i rekao joj gdje se nalazi toalet. Nakon toga je sklonio njen kofer, pogasio svjetla i ušao u njegovu i ženinu spavaću sobu.

Ujutro se probudio nešto ranije nego obično, mirno sišao u prizemlje, pristavio čaj za majku i sjeo da malo pročita novine dok se ona ne probudi. Stalno je ćulio uši, ali nije čuo ništa sa sprata. Možda majka duže spava zbog vremenske razlike? Naposljetku je otišao gore i iza vrata tiho pozvao: „Majko, sunce je već visoko na nebu. Jesi li budna?“

Ali ne, majka nije reagovala. Još jednom je pokucao na vrata: „Majko, odavno sam skuhao čaj, više ništa ne valja, znaš.“

 

Nije bilo reakcije. Silno se prepao. Naser je tiho otvorio vrata. Majka je mirno ležala na krevetu i nikad, više nikad nije htjela da se probudi.

Stari drug je iskusan čovjek, znao je da je majka zauvijek otišla i da sad ne smije uspaničiti. Pribrao se, sjeo kraj nje na krevet i u tišini se isplakao. Potom je pozvao ženu, koja bješe upravo krenula na posao. Nakon toga nazvao kućnog ljekara i sve mu ispričao. Kućni ljekar je došao i potvrdio majčinu smrt.

Da se to desilo u zavičaju, Naser bi odmah obavijestio familiju i komšije. Bližnji bi smjesta došli a sve ostalo bi išlo samo od sebe, sve po starim običajima. Komšije bi mtvaca u kovčegu odnijeli do džamije, a poslije bi cijela četvrt došla na groblje.

Ali, holandski ljekar je odmah nazvao policiju, a policija je kontaktirala carinu i vatrogasce. Mrtvac je morao na autopsiju.

Moj stari drugar je još uvijek tužan sjedio kraj majčinog mrtvog tijela kad je u ulicu ušla ogromna crvena dizalica od vatrogasaca. Dva vatrogasca u uniformi, u rukavicama i s maskama na ustima, pojaviše se gore u zraku, s one strane prozora gostinjske sobe. Rukama su dali znak Naseru da širom otvori prozor. On nije imao pojma o čemu se radi, pa viknu: “Zašto?“

Morao se skloniti ustranu, veš su odnijeli kroz prozor, a majka je tri sedmice ostala u ladici zamrzivača prije no što je Naseru uspjelo da je u sanduku vrati kući.

Tako nešto nisam želio za moju staru majku. Dakle, smislio sam nešto drugo, da ne mora poći na dugi put za Holandiju.

 

 

Sestra i moj persijski prvijenac

 

 

Otac mi je bio gluhonijem, o njemu i njegovom životu sam opširno pisao u knjizi Klinasto pismo. Bio sam prvo dijete i nisam bio rođen za sebe, nego za oca ili, zapravo, za moju majku. Njoj je bio potreban muževljev zamjenik u porodici.

Još dok sam bio dječak otac se prema meni odnosio kao prema mladiću, kao da sam sve znao i sve mogao. On se podredio meni, učio me je da ja određujem, a on će slijediti. Majka je na drugi način radila to isto. Brzo se distancirala od mene kao djeteta, i smatrala me glavom kuće.

Ne sjećam se da me je majka ikada zagrlila kad sam bio mali. Uvijek je držala odstojanje, kao da sam bio čovjek od ugleda.

Neću da kažem da je to radila namjerno i svjesno. Išlo je samo od sebe, vjerovatno je sama priroda tako odredila. To se vjerovatno desi u svim porodicama gdje jedan ili oba roditelja imaju neki hendikep. U takvim porodicama taj zadatak dobije jedno od djece, najčešće najstariji sin.

 

Stanovali su u velikoj kući s petoro njihove djece i sedmoro od moga strica. Tako je bilo dogovoreno između očevih roditelja i najstarijeg strica, da bi ovi stalno pazili na oca. Znači, mi, djeca, jedni druge nismo smatrali za rođake i rodice, nego za braću i sestre. Tako sam i ja strica smatrao duhovnim ocem i primjerom. Svih tih godina sam samo za sebe pisao dnevnik i u njemu bilježio sve. U toku studija sam došao u dodir s tajnim gerilskim pokretom i postao član redakcije njihovih ilegalnih novina.

Irački Kurdi su za vrijeme revolucije iskoristili haos da zatraže nezavisnost. Izbio je rat između Kurda i novog režima. U to sam vrijeme kao izvještač ilegalnih novina otputovao u područja zahvaćena ratom u Kurdistanu. Kad sam se nakon nekoliko mjeseci vratio u Teheran, pored novinskih članaka sam napisao i knjigu pod naslovom Šta kažu Kurdi? Ili šta hoće Kurdi?

To mi je bila prva knjiga, ali se nijedan izdavač nije usudio da je objavi. Zato sam je krišom objavio pod pseudonimom, lažnim imenom koje i danas koristim. Prvo izdanje moje knjige je odmah rasprodano, naročito stoga što u to vrijeme zvanični mediji ništa nisu govorili i pisali o Kurdima.

To sam već opisao u jednoj knjizi, a sad nešto drugo, o čemu dosad nisam pričao.

 

Otkad sam otišao na studije u Teheran, moja soba u roditeljskoj kući je ostala ista. U Teheranu sam stanovao na tajnoj adresi, katkad krišom, pod okriljem mraka odlazio kući, ostajao tamo jedan dan i naredne večeri opet odlazio.

Ali sam napravio nešto glupo. Rukopis knjige o Kurdima sam sakrio kod roditelja, jer sam smatrao da je grehota da je uništim, pogotovo stoga što sam u Kurdistanu sve, hrpu zabilješki, ispisao rukom. Mlađa sestra od šesnaest godina je rukopis našla u mojoj sobi i pročitala ga, pa ga dala mom rođaku Đavadu (Djawad). Đavad, stričev dvadesetjednogodišnji sin, me je smatrao starijim bratom, a naročito njegovim primjerom. I ja sam njega uvijek smatrao bratom.

U međuvremenu se desilo nešto o čemu nisam bio obaviješten.

Đavad je nakon čitanja mog rukopisa otputovao za Kurdistan. Slijedio je rutu koju sam opisao u knjizi i napravio puno fotografija, među kojima i nekoliko s naoružanim Kurdima i muškarcima na tenkovima.

Uvijek sam bio oprezan kad bih noću dolazio u naš grad u posjetu roditeljima. Vodio sam računa o tome da bi nam usred noći u kuću mogli upasti agenti tajne službe da me uhapse. Zato sam dvaput zaključavao vrata i prislanjao ljestve uz zid da bih u slučaju nužde mogao pobjeći preko krovova.

 

U toku jedne noći kad sam bio kod roditelja i čitao u krevetu, začujem korake u sokaku iza naših vrata. Odmah sam obukao kaput i pripremio se. Zazvonilo je zvonce. Uvijek nemirna majka je smjesta ušla u moju sobu i očevom pantomimom upitala šta da radi. Pokazao sam joj da ne otvara, nego da iza vrata upita ko je.

Otišla je do vrata i viknula: „Ko je to?“ „Policija! Otvaraj!“ povikao je neki muškarac.

Odmah sam zgrabio tašnu, otrčao u dvorište i uz merdevine se popeo na krov, preko komšijskog krova pobjegao u jednu uličicu i po mraku počeo trčati dok su me dva policajca na velikom odstojanju bezuspješno pokušavala sustići.

Uspjelo mi je, znači, da uteknem, ali su agenti ušli da pretresu kuću.

Tada se desilo nešto što će mi je zauvijek obilježiti život.

U potrazi za skrivenim dokumentima agenti su pretumbali cijelu moju sobu i pobacali knjige na pod. Potom su upali u sestrinu sobu, pretražili njene stvari i krevet okrenuli postrance, a ispod njega je ležalo nešto što nikako nije smjelo biti tu: rukom ispisan rukopis moje knjige o Kurdima.

Potto ga je majka upozorila, rođak Đavad je pokušao da pobjegne, ali su ga u sokaku uhapsila dva agenta. Uveli ga unutra da pretraže i njegovu sobu. Opet se desilo nešto što se nije smjelo desiti. Našli su sve fotografije koje je napravio u toku putovanja Kurdistanom, puno fotografija s naoružanim Kurdima i tenkovima.

Agenti su sestru i Đavada poveli u lisicama, kad je u kući nešto iznenada eksplodiralo.

Majka je znala da sestra i Đavad ponekad naveče izlaze iz kuće da bi na zidovima sprejem ispisivali parole protiv režima. Nekoliko puta je upozorila sestru da to ne radi, ali je nije mogla spriječiti. I dok su agenti pretraživali kuću, majka je krišom odnijela sprejeve u kupatilo da ih uništi. Očajna pokušala da ih razbije čekićem, kad je jedan od njih eksplodirao. Agenti izvadiše pištolje i potrčaše ka mjestu odakle je došao prasak. Tamo su na podu kupatila zatekli skoro onesvještenu majku. Glava, tijelo i ruke bjehu joj pokriveni crvenom bojom. Agenti su i majku poveli na saslušanje.

 

Sve ovo se desilo za vrijeme žestokog rata između Irana i Iraka, kad je Sadam Husein zauzeo južnu stranu Irana i bio ugrožen novi iranski režim. Stoga je ovaj upotrebljavao više nasilja, i svaki glas protesta bivao sasječen u korijenu. U to su vrijeme smaknuli više hiljada ljudi, sve neiskusne, ambiciozne mlade ljude koji nisu htjeli pokleknuti pred duhovnim licima.

Ovaj sam događaj opisao i u drugim knjigama, zato ovdje ne želim puno o tome. Ali ću ga ipak ukratko ispričati.

Đavad je smaknut sedmicu dana nakon hapšenja. Pošto je bio protivnik režima, nije smio biti sahranjen na groblju; to je učinjeno u stražnjem vrtu jedne porodice koja je živjela u brdima, zabačenom kutku pod stablom badema.

 

Sedmicu dana kasnije neko je pozvonio na vrata roditeljske kuće. Zatvorski službenik je majci rekao da bi sestra te noći trebala biti smaknuta i da neko iz familije sutra može doći po njeno tijelo. Jedino stric je mogao preuzeti taj zadatak.

U tom momentu moju porodicu nisam mogao prepustiti sudbini. Morao sam biti tamo. Sestra je zbog mene dospjela u zatvor i bilo bi nepodnošljivo da zbog sopstvene sigurnosti ostanem u Teheranu. Nisam želio da bude sahranjena na nekom zapuštenom mjestu u brdima. Bio sam glava kuće i morao donijeti odluku. Odlučio sam da mora biti sahranjena kod kuće, u vrtu.

Sutradan, dok je moj stric kombijem bio na putu za zatvor da bi preuzeo sestrin leš, u našem vrtu ispod kestena sam joj iskopao grob.

Ali se stric kući vratio s praznim kombijem. Sestra je dobila pomilovanje.

Rođak Đavad je moja tuga. Pišem, pišem dan i noć da bih se iskupio, ali sumnjam da će mi to ikada uspjeti.

Sestra je moja bol, ona je sad majka dvoje odrasle djece, ali je u mom sjećanju zauvijek ostala djevojčica od šesnaest godina, nikad se nije promijenila.

Rado bih je vidio, nakon svih ovih godina. Stoga sam sredio da s našom majkom i ona dođe u Dubai.

 

 

S holandskog preveo : Goran Sarić

Buybook, Sarajevo/Zagreb 2020.