“Mali Johannes” je zacijelo jedan od najneobičnijih romana koje sam ikada čitao. Možda se s njim donekle može uporediti tek sjajna alegorijsko-distopijska priča nobelovca Williama Goldinga “Gospodar muha”. No, dok vam je u Goldingovom romanu, i pored toga što su glavni likovi djeca, odmah jasno da se radi o surovoj antiutopiji, “Mali Johannes” počinje kao prilično ordinarna bajka.

Johannes je dječak bujne mašte, koji sa ocem, mačkom Simonom i psom Prestom bezbrižno živi u izdvojenoj kućici u blizini lijepog malog jezera. Jedne noći na tom jezercetu pronalazi brodicu, i na njojga prevari san, iz kojeg ga budi čudni vilin konjic koji se predstavlja kao Ladoležić i u toku razgovora najednom pretvara u vilenjaka. Ladoležić smanjuje Johannesa i odvodi ga u čudesni svijet fantazije. Prvo odlaze da vide školu zrikavaca, pa na slavlje u zečiju rupu, te kod čudnih mrava – “Miromrava”. Na jednom od noćnih izleta s novim velikim prijateljem, Johannes susreće patuljka Fistika, koji već dugo bezuspješno traga za “Knjigom istine”, štivom koje daje odgovore na sva pitanja. Oduševljen Fistikovom pričom, Johannes žarko poželi da je i on pronađe.

I tada se sve zakomplikuje. Priča dobija novi, sasvim neočekivani tok, ali i drugačiji, puno ozbiljniji, gptpvp filozofski ton.

  “Mali Johannes” je fantastičan roman – avantura jednog običnog dječaka koji upoznaje surove realnosti života, ali i jalove nade čovjeka o životu poslije smrti. Ipak, dječak na koncu pronalazi smisao postojanja u pomaganju ljudima oko sebe.

Roman “Mali Johannes” obiluje alegorijama i simbolikom. Iako se dijelom potpomaže dječijom fantazijom i mada je, kao što sam Van Eden piše, “velikim dijelom poput bajke”, “Mali Johannes” nipošto nije (samo) bajka, niti knjiga za djecu.

Ovaj roman je najpoznatije Van Edenovo djelo i jedno od najpoznatijih djela svih vremena unutar nizozemske književnosti.

 Frederik Willem van Eeden (1860 –1932) je glasoviti nizozemski pisac na razmeđi 19. i 20. stoljeća. Napoznatija djela su mu romani Mali Johannes (1887) i Hladna jezera smrti (1900). Po struci je prvo bio kućni Doktor Brojka, a kasnije psihijatar. Istinski idealista i borac za bolji svijet, Frederik van Eeden se ozbiljno bavio prirodom jezika i komunikacije, kao i spiritizmom. O njegovom značaju unutar nizozemske književnosti i kulture govori činjenica da mnogi nizozemski gradovi i danas imaju trgove nazvane imenom ovog velikog pisca.

 

II 

 

Kod jezerceta je bilo toplo i sasvim tiho. Činilo se da se sunce, crveno i preumorno od cjelodnevnog rada, na tren odmara na dalekom rubu dine, prije no što se za nju sakrije. Glatka voda pravi njegov skoro savršeni vreli odraz. Bukovo lišće koje visi iznad jezerceta koristi tišinu da se još jednom pažljivo virne u zrcalu. Samotna čaplja, koja stoji na jednoj nozi među širokim lišćem vodenih ljiljana, zaboravila da je tu došla hvatati žabe i utonula u misli zuri duž sopstvenog kljuna.

Tu je Johnnes dolazio na maleni travnjak, da gleda spilju od oblaka. Plomp! plomp! poskakale bi žabice ustranu. Namreškalo se ogledalo, slika sunca rasula u široke crte, a bukovo lišće uzbuđeno zašumilo, jer još nije bilo gotovo sa zaglédanjem.

Za debelo korijenje bukve zavezana stara brodica. Johannesu je strogo zabranjeno da se penje na nju. O, kakvo iskušenje za ovakvih večeri! Oblaci su se opet pretvorili u golemi ulaz u koji će sunce ući da se odmori. Sjajne kolone oblačića gomilaju se sa strana poput zlatom optočene straže. Blješti i vodena površ, a crvene iskre lete poput strijela kroz trsku i šaš.

Johannes je polako odvezao brodski konopac od korijena bukve. Tamo da plovim kroz svu tu krasotu! Presto je već skočio na brod a stabljike trske se, baš kao po želji njegovog gazde, zazmaknuše pa njih dvojica kranuše u pravcu večernjeg sunca. Johannes je ležao na prednjem dijelu i buljio u dubinu svjetla one pećine. Krila!, mislio je, sad krila! i u tom pravcu!

Sunca je nestalo. Oblaci su se i dalje žarili. Nebo na istoku bilo je tamnoplavo. Tu kraj obale je bio čitav red vrba. Nepomično su pružale uske, bijele listiće u tihi zrak. Ta prelijepa čipka blijedozelene boje se isticala na mračnoj pozadini.

Tiho! Šta to bješe? Sjevnulo je k’o šapat površinom vode, kao blag udar vjetra, onaj koji u vodi tvori oštre brazde. Dolazilo je sa dina, od spilje u oblacima.

Kad se Johannes osvrnuo, na rubu broda ugleda velikog plavog vilinog konjica. Tako velikog nikad nije vidio. Sjedio je mirno, ali su mu krilca treperila u širokiom krugu. Johannesu se činilo da mu vršci krila tvore prsten satkan od svjetla.

Mora da je ovo leptir plavac, pomisli, oni su vrlo rijetki.

Ali prsten postade sve veći a krilca su tako brzo treperila da je Johannes vidio samo neku izmaglicu. I postepeno iz te izmaglice umjesto vilinog konjica razaznao dva sjajna, tamna oka, i svijetao, tanan lik, u nježnoplavoj odori. U plavoj kosi vijenac od bijelog pletiva a na ramenima su se krila vodenog kukca od gaze presijavala u tisuću boja, kao mjehur od sapunice.

Johannes zadrhti od sreće. Ovo je čudo!

“Hoćeš li mi biti prijatelj?” prošaptao je.

To je bio čudan način obraćanja jednom strancu, ali ovdje to nije bilo važno. I imao je osjećaj, kao da već dugo poznaje ovo čudno, plavo biće. “Da, Johannese!”, začuo je, a glas je zvučao kao šuštanje trske na večernjem vjetru ili šum kiše po šumskome lišću.

“Kako da te zovem?” upitao je Johannes.

“Ja sam rođen u cvijetu ladoleža. Zovi me Ladoležić!”

I Ladoležić se nasmija i tako srdačno pogleda Johannesa u oči, da ovoga cijelog prože osjećaj čudesnog blaženstva. “Danas mi je rođendan,” reče Ladoležić, “rođen sam ovdje u kraju, od prvih zraka mjeseca i posljednjih sunca. Kažu da je sunce ženskog roda. To nije tačno. Ono je moj otac.”

Johannes odluči, sutra će u školi pričati o suncu. “I gledaj! eno se tamo pomalja okruglo, blijedo lice moje majke. Oh, oh, kako ona opet gleda dobroćudno i zabrinuto!”

Pokazao je prema istoku. Velik i sjajan, mjesec se uzdizao na zorinom nebu, tamo iza čipke od vrbaka, koja se isticala na pozadini svijetlog kruga. Napravio je bolnu grimasu.

“Dođi! dođi! majko! sve je u redu. Njemu mogu vjerovati!”

Lijepo biće je živahno titralo prozirnim krilima i cvijetom irisa, koga je držao u ruci, Johannesa lupkao po obrazu. “Ne sviđa joj se što sam došao do tebe. Ti si mi prvi. Ali ja ti vjerujem, Johannese. Ne smiješ nikad, nikad nekom čovjeku pomenuti moje ime ili pričati o meni. Obećavaš?”

“Da, Ladoležiću,” reče Johannes. To mu je bilo jako čudno. Ćutio se neizrecivo sretnim, ali se plašio da ne izgubi tu sreću. Sanja li? Kraj njega je na klupi bio Presto, i mirno spavao. Umirio ga je topao dah njegovog psića. Muhe su, kao i obično, zujale po površi vode i plesale po nježnome zraku. Oko njega sve bješe tako čisto i jasno. Ovo mora biti stvarnost. Još uvijek je osjećao Ladoležićev srdačan pogled na sebi.

Evo opet onog slatkošumećeg glasa:

“Često sam te viđao ovdje, Johannese. Znaš gdje sam bio? Katkad bih sjedio na pjeskovitom dnu jezerceta, među gustim vodenim raslinjem i gledao te, kako se saginješ iznad vode, da je piješ ili da gledaš vodene bube i daždevnjake. A ti mene nikad nisi vidio. Često sam te promatrao i kroz gustu šašu. Tamo sam veoma često. Tu najčešće spavam, kad je toplo. U praznom gnijezdu od trstenjaka*. Da! Tamo je jako mekano.”

Ladolezić se zadovoljno klatio na rubu brodice i cvijetom tjerao komarce.

“Sad dolazim da ti malo pravim društvo. Inače bi bio tako monoton, tvoj život. Bit ćemo dobri prijatelji i puno ću ti toga ispričati. Puno bolje svari od onih kojima vas zatupljuju učitelji. Oni o tome pojma nemaju. A ako mi ne vjeruješ, dat ću ti da sve to sam vidiš i čuješ. Vodit ću te sa sobom.”

“Oh, Ladoležiću! dragi Ladoležiću! Možeš li me povesti sa sobom?” povika Johannes, i pokaza na onu stranu, tamo gdje je purpurno svjetlo zalazećeg sunca upravo sjalo iz zlatnih vrata kapije u oblacima. Taj se prekrasni div već rastvarao u sivu izmaglicu.Pa ipak je iz najveće dubine prodirao njegov blijedocrveni sjaj. Ladoležić se zagleda u to svjetlo, koje je zlatom posulo njegovo fino lišce i plavu kosu, i blago mahnuo glavom. “Sad ne! Sad ne, Johannese! Ne smiješ odmah puno tražiti. Ni ja još nikad nisam bio kod Oca.”

“Ja sam uvijek kod oca,” reče Johannes.

“Ne! To nije tvoj otac.Mi smo braća, moj Otac je i tvoj otac. Ali, tvoja majka je zemlja i zbog toga se puno razlikujemo. Ti si rođen u kući kod ljudi, a ja u cvijetu ladoleža. Jasno da je ovo zadnje bolje. Ipak ćemo se dobro slagati!”

Na to Ladoležić skoči na palubu, koja se ni ne pomjeri pod njegovom težinom, i cmoknu Johannesa u čelo.

Kakav to bješe čudan doživljaj za Johannesa! Kao da se sve oko njega stuboko izmijenilo.

Sad sve vidim bolje i jasnije, pomisli. Vidio kako mjesec sad mnogo dobrohotnije gleda, i vidio, lopoči imaju lica, kojima ga, evo sad!, začuđeno i zamišljeno gledaju.

Odjednom shvati zašto komarci tako veselo plešu gore-dolje, uvijek jedni oko drugih, sve dok dugim nožicama ne dohvate vodu. Već je ponekad mislio na to, ali sad mu se samo kazalo.

I on je čuo što šapuće trska i kako stabla na obali tiho tuže, jer zašlo je sunce.

“O, Ladoležiću! Hvala ti, to je divno. Mi ćemo se vrlo dobro slagati!”

“Daj mi ruku,” reče Ladoležić, i raširi šarena krila. Potom povuče Johannesa brodom preko vode, ka lišću kaljužnice*, koje se sjaji na mjesečini.

Tu i tamo na listu sjedi poneki žabac. Ali sad ne skače u vodu kad ugleda Johannesa. Samo napravio mali naklon i veli: “Kvak!” Johannes bi učtivo uzvratio naklonom, nipošto se nije želio pokazati umišljenim.

Tako su stigli do šaše, široka je, pa brodica nestade u njoj a da nije dotaknula tlo. Ali Johannes čvrsto uhvati svog vodiča i tako se između visokih stabljika uzveraše na čvrsto tlo.

Johannesu se učini da je postao lakši i manji, ali moguće da je to umislio. No, doista se ne sjeća da se ikad mogao verati uz trsku.

“Sad dobro pazi,” reče Ladoležić, “sad ćeš vidjeti nešto fino.”

Šetali su kroz visoku travu pod tamnim žbunjem koje je tu i tamo propuštalo tanak, svijetao zračak mjesečine.

“Jesi li ikada uveče čuo cvrčke, Johannese, u dinama? Čini se kao koncert, zar ne? i nikad ne možeš razabrati odakle dolazi taj zvuk. No, oni nikad ne pjevaju iz zadovoljstva, nego taj zvuk dolazi iz njihove škole, gdje na stotine malih cvrčaka lekcije bubaju napamet. Sad se umiri, jer smo skoro stigli.”

Šrrrr! Šrrrr!

Žbunje se prorijedilo, i kad je Ladoležić njegovim cvijetom razmaknuo vlati trave, Johannes ugleda dobro osvijetljenu poljanicu, na kojoj su, među rijetkom, visokom travom pješčanih dina, cvrči pohađali školski sat.

Šrrrr! Šrrrr!

Učio ih je i preslušavao jedan veliki, debeli cvrčak. Učenici su jedan po jedan iskakali pred njega, i jednim se skokom unatrag opet vraćali na svoje mjesto. Onaj tko pogrešno skoči, za kaznu mora da ode na gljivu.

“Slušaj dobro, Johannese! Možda i ti ovdje možeš nešto naučiti,” reče Ladoležić.

Johannes je vrlo dobro razumio ono što odgovaraju mali cvrčci. Ali, to nije nimalo ličilo na ono što govori učitelj u njegovoj školi. Prvo je došla geografija. Ovi ništa nisu znali o dijelovima svijeta. Morali su poznavati samo 26 dina i dva jezerceta. O onome prijeko nitko ne može ništa znati, reče učitelj, a ono što se priča naokolo, to je pusta mašta.

Onda je na red došla botanika. Tu su svi bili jako dobri i podijeljeno je mnogo nagrada, izvrsne mlade i sočne travke različitih veličina.

Ali Johannesa je najviše iznenadila zoologija. Životinje su podijeljenje na skakutave, leteće i puzeće. Cvrči mogu skakati i letjeti, pa su, dakle, bili na vrhu hijerarhije, iza njih su žabe. Ptice su svim mogućim znakovima gnušanja označene kao vrlo štetne i opasne. Na koncu je spomenut i čovjek. To je bila jedna velika, beskorisna i štetna živinka, stajala je vrlo nisko, među onima koji ne umiju ni letjeti ni skakati, ali su, srećom, veoma rijetke. Jedan maleni cvrčuljak, koji nikada nije vidio čovjeka, dobi tri šibe trskicom stoga što je čovjeka greškom nazvao neškodljivom životinjom.

Johannes još nikad nije čuo ovako nešto.

Onda učitelj najednom viknu: “Tišina! Vježba skakanja!” Cvrčuljci najednom prestadoše sa učenjem i počeše na vješt i poletan način igrati “trule kobile”. Učitelj ispred svih.

To je bio tako veseo prizor, da je Johannes zapljeskao rukama. Na taj se zvuk cijela škola sakri u dinama i na poljanici zavlada mrtva tišina.

“Da, to je tvoja krivica, Johannese. Ne budi tako nesmotren! S nebesa se vidi se da si rođen među ljudima!”

“Oprosti, potrudiću se. Ali je bilo tako simpatično!”

“Biće još simpatičnije,” reče Ladoležić.

Prešli su preko livadice i počeli preko dine penjati na drugu stranu. Uf! Teško probijanje kroz duboki pijesak; ali kad Johannes uhvati Ladoležića za laganu plavu odoricu, ovaj se brzo i lako vinu u zrak. Na pola puta do vrha se nalazi zečija rupa.

Ispred ulaza je ležao zeko, kome to bješe dom, s glavom na prednjim šapicama. Trnovite ruže su još cvjetale, i njihov fini, nježni miris se miješao s mirisom timijana, koji je rastao na vrhu dine.

Johanes je žesto viđao zečiće kako nestaju u njihovim rupama i tada bi pomislio: kako li je tamo unutra? Koliko li ih sjedi skupa i nije li im tu pretijesno?

Zato se jako obradova kad začu kako njegov saputnik pita zećića mogu li njih dvojica malo razgledati njegovu rupu. “Može, što se mene tiče!” reče zeko. “Ali je malo nezgodno, jer sam rupu baš večeras ustupio za održavanje jedne dobrotvorne zabave, pa sad, zapravo, nisam gazda u sopstvenoj kući.”

“Aj, aj! Je li se to desila neka nesreća?”

“Ah, da!” rekao je sjetno zeko. Velika katastrofa! Hiljadu skokova odavde izgrađena je ljudska kuća, jako velika! Jaaako velika! Tamo su se doselili neki ljudi sa psima. Poginulo je sedam članova moje familije, a još triput toliko ih je ostalo bez rupe. A pleme Mišića i familija Rupičić su još gore prošli. I familija Putnik je puno propatila. Sad priređujemo dobrotvornu zabavu za njihove potomke. Svako nešto daje, ja im ustupam moju rupu. Čovjek mora nešto odvojiti za svoje bližnje.”

Suosjećanji zeko uzdahnu i desnom prednjom šapicom dohvati dugo uho da pređe preko lica, da obriše suzu. Ono mu je služilo kao maramica.

Nešto zašušti u travi do rupe se dogega neko debelo, nezgrapno stvorenje.

“Vidi!” povika Ladoležić, “evo nam docupka i tata Putnik. Vidi, vidi! Bogami se dobro usudiš tako kasno na put, Putniče!”

Putnik ni da trepne na šalu. Odavno su mu dosadile ljubaznosti na njegov račun. Pažljivo pred ulaz položi klas žita, fino uvijen u suhi list i preko zekinih leđa spretno uvuče u rupu. “Smijemo li ući?” upita Johannes, koji je bio vrlo znatiželjan. “I ja ću dati nešto.”

Sjetio se da u džepu još ima malo dvopeka. Dvopeka marke Ivica i Marica. Kad ga je izvadio, prvo je primijetio koliko se on sam smanjio. Jedva je objema rukama uspio podići dvopek i uopće nije kužio kako mu je ovaj još mogao ostati u džepu od hlača. “Ovo je vrlo skupa i rijetka roba!” viknu zeko. “Skup poklon!”

S puno štovanja im oslobodi prolaz u rupu. U njoj je bilo mračno, pa Johanes propusti Ladoležića naprijed. Uskoro ugledaše kako im se približava neko blijedozeleno svjetalce. Bila je to krijesnica, koja se dobrohotno ponudi da im osvjetljava put.

“Ovo bi moglo biti veoma ugodno veče, u letu reče krijesnica. “Već ima puno gostiju. Vi ste, kako mi se čini, vilenjaci, zar ne?” Pritom je malo nepovjerljivo motrila Johannesa.

“Slobodno nas smatraj vilenjacima,” odgovorio je Ladoležić.

“Znaš li da je tu i vaš kralj”, nastavi krijesnica.

“Je li Oberon ovdje? Ah, to me zaista puno raduje,”viknu Ladoležić, “osobno ga poznajem.”

“O, je li?” iznenadi se krijesnica. “Nisam znala da imam čast…” i svjetlo joj se skoro ugasi od straha. “Da, NJ.V. obično voli zrak vani, ali ga se za plemeniti cilj uvijek može pronaći. Biće to doista krasna zabava.”

 

Takva je doista i bila. Velika sala u zekinoj rupi je bila divno ukrašena. Pod utaban i posut mirisnim timijanom; iznad ulaza na stražnjim nožicama visi jedan šišmiš. On izvikuje imena gostiju i ujedno služi kao zavjesa, to je mjera štednje. Zidovi sale ukusno dekorirani suhim lišćem, paučinom i malim, visećim šišmišima. Svuda naokolo letaju krijesnice i tako tvore najugodnije pokretno osvjetljenje. Na dnu sale od komadića trulog drveća napravljen prijesto, i to osvijetljen. Kakav prizor!

Bilo je puno gostiju. Johannes se u tom mnoštvu nepoznatih nije baš osjećao kao kod kuće, pa se pripio uz Ladoležića. Vidio je čudne stvari. Krtica živo diskutuje s poljskim mišem o lijepom osvjetljenju i dekoraciji. U jednom kutu sjede debele dvije žabe krastače i klimajući glavama se žale na dugotrajnu sušu. Zagrljena s daždevnjakom, jedna žaba pokušava da prošeće salom, što joj baš ne ide, jer je stidna i užurbana i pravi velike skokove, te pritom kvari ukrase po zidovima.

Na tronu sjedi Oberon, vilenjački kralj, okružen malom svitom vilenjaka, koji pomalo prezrivo i svisoka gledaju unaokolo. Sam kralj je gospodski ljubazan i najponiznije opći s raznim gostima. Vratio se s puta po istoku i na sebi ima čudan ogrtač od sjajnih šarenih cvjetnih listića. Ovdje ne raste takvo cvijeće, pomisli Johannes. Na glavi mu je tamnoplava cvjetna čašica, koja još širi svjež miris, kao da je tek ubrana. U ruci kao kraljevsko žezlo drži prašnik od lotosova cvijeta.

Svi prisutni su puni tihog divljenja za njegovu dobrotu. S puno divljenja opisuje mjesečinu na dinama i kaže kako su krijesnice ovdje skoro isto toliko lijepi kao svici na istoku . Također je sa uživanjem razgledao zidne ukrase, a krtica je čak primijetila kako klima glavom u znak odobravanja.

“Hajde sa mnom,” reče Ladoležić Johannesu, “predstaviću te.” I probiše se do kraljevske stolice.

Kad je prepoznao Ladoležića, Oberon radosno raširi ruke i poljubi ga. Ovo je među gostima izazvalo šapat i neprijatne poglede vilenjačke svite. Dvije debele krastače u vrtu su nešto gunđale o “udvoricama” i “puzanju” i “kako to neće dugo potrajati”; potom su jedna drugoj značajno klimnule glavama.

Ladoležić je dugo i na čudnom jeziku govorio Oberonu, a onda dao znak Johannesu da priđe.

“Daj mi ruku, Johannes!” reče kralj. “Ladoležićevi prijatelji su i moji prijatelji. Gdje mogu, pomoći ću ti. Daću ti jedan znak naše povezanosti.” Oberon s vlastitog lančića skide mali zlatan ključ i dade ga Johannesu, koji ga primi s puno štovanja i stegnu u šaku. “Taj ključić ti može donijeti sreću,” nastavio je kralj. ”On otključava zlatni sandučić koji krije dragocjeno blago. Ali tko ga posjeduje, to ti ne mogu kazati. Moraš ga sam potražiti. Ako ostaneš moj i Ladoležićev prijatelj, to će ti uspjeti.” Kralj vilenjaka pritom srdačno klimnu lijepom glavicom, a Johannes mu se sav sretan zahvali.

Tu tri žapca, koja su sjedila na malom uzvišenju od vlažne mahovine, počeše da pjevaju uvod u spori valcer pa se oformiše parovi. Daždevnjak, koji je imao ulogu ceremonijalmajstora i nespretno letao tamo-amo, je one koji nisu plesali gurao u stranu, na veliko nezadovoljstvo one dvije žabe krastače, koje se žališe da ništa ne mogu vidjeti, a onda poče ples.

U početku je izgledalo smješno. Svak je plesao na svoj način i, naravno, mislio da to radi puno bolje od drugih. Miševi i žabe skakahu visoko na zadnjim nogama, stari pacov se vrti tako žustro da se svi odmakoše od njega, a jedan masni puž se odvažio na tanjc s krticom, no brzo odustao, pod izgovorom da ga je nešto žignulo u slabini, dočim pravi razlog bješe njegova nespretnost.

Ali je sve nastavljeno vrlo ozbiljno i svečano. Za sve to bješe pitanje časti, pa su plašljivo zurili u kralja da na njegovom licu vide izraz odobravanja. A kralj se plašio da ih ne razočara, pa je gledao vrlo ukočeno. Pratnji je bilo iz poniženja da uzme učešća u plesu.

Johannes je dugo izdržao da ostane ozbiljan. Ali kad ugleda jednu malenu krastaču kako naokolo tanjca s dugonjom daždevnjakom, koji je nesretnu žabicu vitlao visoko iznad tla i njome u zraku ispisivao polukrugove, njegovo dobro raspoloženje se pretvori u glasan kikot.

To je izazvalo pometnju. Glazba utihnu. Kralj se ljutito osvrnu. Ceremonijalmajstor punom brzinom doleti do smijača i oštro zatraži od njega da se pristojno ponaša. “Ples je ozbiljna stvar,” reče, “i apsolutno ga se ne smije ismijavati. Ovo je dostojanstven skup, gdje ljudi ne plešu iz šale. Svi daju sve od sebe i niko ne želi da bude ismijan. Ovo je grubost. Osim toga, ljudi su se ovdje sakupili tužnim povodom. Svi se moramo ponašati pristojno, a ne kao među ljudima!”

Te riječi prepadoše Johannesa. Svuda je vidio prijeteće poglede. Prisnost s kraljem mu je donijela mnogo neprijatelja.

Ladoležić ga povuče ustranu:

“Bolje da mi krenemo, Johannese!” prošaptao je, “opet si uprskao stvar. Da! Da! Tako to biva kad te ljudi odgoje”

Žurno se provukoše ispod krila slijepog miša na ulazu i izađoše u mračan hodnik. Tamo ih je čekala učtiva krijesnica.

“Jeste li se dobro zabavili,”upitala je, “jeste li pričali s kraljem Oberonom?”

“O, da! Baš fino slavlje. “Moraš li uvijek ovako ostati u mračnom hodniku?”

“To je moj osobni izbor, “odgovori krijesnica sjetnogorkim tonom. “Više ne volim te vašare taštine.”

“Ma ‘ajde! Ne misliš valjda ozbiljno?”

“Tako je kako ti velim. Ranije, ranije sam i ja išla na skupove i plesala i bavila se takvim djetinjarijama. Ali sad me je patnja naučila…”

I postade toliko potrešena da joj se utrnu svjetlo. Sreća da su bili blizu izlaza i zeko, koji ih je čuo kako dolaze, se malo pomjeri i unutra propusti malo mjesečine.

Čim su izašli vani, Johannes reče: “Ispričaj nam tvoju priču, krijesnice!”

“Ah!” uzdahnu krijesnica, “ona je jednostavna i tužna. Neće Vas zabaviti.”

“Ispričaj je, ipak je ispričaj,” povikaše svi uglas.

“Pa, svi vi već znate da smo mi krijesnice sasvim iznimna stvorenja. Da, vjerujem da nitko tomu neće proturječiti, kako smo mi krijesnice najdarovitija bića na cijelome svijetu.”

“Zašto? Ja to ne znam,” upita zeko.

Na to krijesnica svisoka upita: “Možeš li ti dati svjetlo?” Ne! To doista ne, morao je priznat’ zeko.

“Vidiš, mi-dajemo-svjetlo! Sve! I možemo zasjati, ili utrnuti, kako nam je volja. Svjetlo je najveći dar prirode, a davanje svjetla najviše što može postići jedno živo biće. Želi li možda još neko dovesti u sumnju našu prednost? Osim toga, mi muškići imamo krila.i možemo daleko letjeti.”

“Ja ni to ne mogu,” ponizno je priznao zeko.

“Zbog Božijeg dara svjetlonosnog, koji mi imamo,” nastavila je krijesnica, “druge nas životinje ne diraju, neće nas napasti nijedna ptica. Samo jedna životinja, najgora od svih, nas traži i nosi sa sobom. To je čovjek, najodvratnije čudovište.”

Tu Johannes pogleda Ladoležića, kao da ne razumije. Ali Ladoležić klimnu glavom i dade mu znak da šuti.

“Jednom sam baš lijepo letao ovuda, kao jarko svjetlo međ’ tamnim grmljem. I na jednoj usamljenoj, vlažnoj livadici, na obali jednoga kanalića, tamo je živjela ona, čije je biće neraskidivo vezano za moju sreću. Lijepo je blistala u blijedome smaragdnome sjaju, lutajući međ’ visokim travljem, osvojila mi srce. Letao sam oko nje i mijenjanjem svjetla silno trudio da joj upadnem u oči. Sa zadovoljstvom vidio kako je primijetila moj pozdrav i smjerno smanjila svoje svjetlo. Drhteći od uzbuđenja, taman se spremih da sklopim krila i u sjajnom se poletu spustim do moje blistave ljubavi, kad se zrakom prolomi neki strašan zvuk. Dolazile su neke mračne siluete. Bjehu to ljudi. Uplašeno sam kliznuo. Počeli su me goniti, i gađati nekim velikim, crnim stvarima. Ali su moja krila ipak bila brža od njihovih nogu. Kad sam se vratio…”

Besjednika ovdje izdade glas. Nastupio je tren tihe uzbuđenosti, pri čemu su tri slušaoca smjerno šutjela, a onda nastavi:

“Možete već pretpostaviti. Moja nježna mlada, najsjajnija i najblistavija od svih, ona je iščezla, odvukli je zli ljudi. Izgažena tiha, vlažna livadica, a njeno drago mjestašce kraj kanala mračno i pusto. Ostadoh tako sam na cijelom svijetu.”

Ovdje osjećajni zeko opet spusti uho da obriše suzicu.

“Od tada sam drugačiji. Gade mi se zabave, ti vašari taštine. Mislim samo na nju, koju sam izgubio, i na to kad ću je opet vidjeti.”

“Taako! Da li se još uvijek tome nadaš?” upita radosno zeko. “Imam više od nade, siguran sam u to. Tamo gore ću opet sresti moju dragu.”

“Ali…” htio je zeko da doda.

“Zecu!” reče ozbiljno krijesnica, “ja mogu da shvatim da neko sumnja, onaj tko pipa po mraku. Ali kad je netko u stanju vidjeti, vidjeti vlastitim očima? Tada mi je svaka nesigurnost zagonetna. Tamo!” reče krijesnica i s puno štovanja pdiže pogled ka sjajem zvijezda urešenom nebu. “Tamo ih vidim! sve moje očeve, sve moje prijatelje i nju, jasni sjaj, još jasniji no ovdje na zemlji. Ah! kad ću se vinuti iz ovog niskog življenja, i odletjeti do nje, koja me mazno zove k sebi? Ah! Kada? Kada?”

Krijesnica s uzdahom ostavi svoje slušaoce i zavuče se dublje u rupu.

“Sirotica!” reče zeko, “nadam se da je u pravu.”

“I ja se tome nadam,” rekao je Ladoležić, “ah, ovo bješe jako dirljiva priča.”

“Dragi Ladoležiću, “poče Johannes, “jako sam umoran i spava mi se.”

“Dođi onda kraj mene,”pokriću te mojim ogrtačem.”

Ladoležić uze svoj plavi ogrtač i njime pokri sebe i Johannesa. Tako su se spustili tu, na vlažnu mahovinu na obodu dine, zagrlivši jedan drugog oko vrata.

“Glave vam leže malo nisko,“ viknu zeko, “hoćete li da ih položite na mene?”

Tako i učiniše.

“ ‘Noć, majko,” reče Ladoležić mjesecu.

Johannes u ruci čvrsto stegnu zlatni ključić, protrlja glavu o mekano krzno dobroga zeke i mirno utonu u san.

 

prijevod s nizozemskog jezika: Goran Sarić