Išao sam prema bazaru i pronašao restorančić u koji sam ponekad svraćao kad sam boravio u Piranšaru. Stari vlasnik, naravno, nije više bio tu, a mladi konobar koji je mušterije služio s krpom na ramenu u to vrijeme nije bio ni rođen.
Muškarci u tradicionalnim odorama su u grupama po tri-četiri sjedjeli, pili čaj i skupa pušili nargilu. Iako su znali da nisam Kurd, nisu obraćali pažnju na mene. Strancu su nudili neku vrstu prećutne zaštite da berzbjedno prođe kroz grad.
Sjeo sam na mjesto koje se nije vidjelo s vana.
Bilo je kasno za ručak, a rano za večeru, ali sam bio gladan a uskoro sam morao napustiti grad. Znao sam šta moram naručiti, naime abgušt, jedino jelo koje se može naći u ovakvim restorančićima. Bilo je to skroman objed u malome loncu, jednostavno seosko jelo sa zdravim namirnicama. Objed koji su u ovoj zemlji majke rado pravile djeci: meso, grašak, paradajz, luk i začini u tavu, a tava na vatru.
Mladi konobar i neupitan pred mene stavi šolju čaja. Mislim da me svjesno nije pogledao.
Kolebajući se da li da progovori na perzijskom ili na kurdskom jeziku, ipak je upitao na kurdskom: “Nirgheleh jek? Nargilu?”
Pokazao sam na lončiće na vatri i rekao: “Hezkerdan bu ghardan! Nešto za jelo, molim!”
To je bio dokaz da sam putnik koji nije imao priliku da jede na vrijeme.
Odmah sam dobio lonac iz koga se pušilo, zdjelu, kašiku, veliki komad friškog hljeba i tanjir mirisnog povrća.
“Shatik le waneh. Još nešto?”
“Na soepas. Ne, hvala ti!”
Objed u ovakvom restorančiću mi je prizvalo sjećanja.
Sjetio sam se sebe iz mladosti kako u sličnim restorančićima ispijam šolje čaja i pišem.
Nakon toliko godina sad opet sjedim u jednom takvom malom restoranu i pitam se: “Šta radim ovdje? Je li razborito ovo što radim?”
U domovini vlada ružna diktatura. Stari klerikalci primoravaju sve, a posebno žene, da žive prema starim zakonima Kur’ana.
Vratio sam se, ali nemam namjeru da se miješam u politiku zemlje. Sad je na redu druga generacija. Mlada generacija, odrasla na internetu i socijalnim mrežama.
Preostalo vrijeme života namjeravam provesti u roditeljskoj kući u planini. Tako sam planirao, ali sprema li mi život nešto drugo, to ćemo tek vidjeti. Naučio sam da čovjek može praviti puno planova, ali je na koncu ipak život taj koji na sve udari pečat.
Stoga sam bio radoznao šta će mi se sve još dešavati.
Ali ono što mi je sad bilo daleko najvažnije, bilo je to da ne padnem u šake klerikalcima i da bezbjedno dođem kući.
U jedno sam bio ubjeđen: znao sam da neću umrijeti dok ne napišem knjigu. Knjigu o skrivenoj priči koja počiva u mojoj podsvjesti i za koju još ne znam šta predstavlja.
Još sam bio utonuo u misli kad dođe neki starac sa štapom i sjede za susjedni sto. Pozdravih ga, a ovaj i ne pogledavši me s mukom klimnu glavom. Kelner stavi pred njega šolju čaja.
Čovjek je uzeo šolju i probao čaj; bio je pravi Kurd, za koga je čaj dragocjen. Pogledao sam ga, ali on nije obraćao pažnju na mene. Uživao je u ukusu i boji čaja.
Kad sam završio s jelom, kelner pospremi moj sto i opet stavi šolju čaja pred mene.
Krijumčar me je savjetovao da uzmem autobus za Mahabad. Imao sam još nešto vremena i htio još dugo ostati na ovom finom, berzbjednom mjestu. Kad sam ispio gutljaj čaja i vratio šolju na sto, starac se najednom okrenu k meni i prošapta na kurdskom: “Ta ehme teho oe nebiet.” Ako sam ga dobro razumio, rekao je: “Neću umrijeti prije no što se ovo završi.”
Iznenađeno sam ga pogledao, ali on umoči kockicu šećera u poluispijenu šolju i stavi je u usta, zbog čega sam se pokolebao da su njegove riječi upućene meni. Ali me on onda ispod stola blago udari štapom po nozi i opet reče: “Ta ehme teho oe nebiet.”
Htio sam kriknuti od iznenađenja i sreće. Ovaj kurdski gospodin nije htio umrijeti prije no što prođe ova noćna mora s klerikalcima.
Ustao je i polako otišao sa štapom. Ko god da on bješe, ja sad moram otići iz Piranšara.
Piranšar, grad sa legendarnim stijenama, pećinama i tlom koje skriva prastaru istoriju zemlje. Takođe i grad starca koji ne želi umrijeti prije no što se ovo završi.
S holandskog preveo: Goran Sarić.
(Roman “Prije nego što bude kasno” izlazi 2025. godine kod sarajevskog izdavača Buybook)
O djelu:
“Prije nego što bude kasno” prikazuje izbjegličku čežnju za mjestom u kojem je rođen. Kader Abdolah, koji je pobjegao iz Irana kada su ajatolasi uveli nemilosrdni islamski režim, putuje u roditeljsku kuću da vidi svoju vrlo staru, dementnu majku. Zadnja korica, tako, govori o Kaderu Abdolahu, u samom romanu ja-lik koji sebe naziva Refiq Foad, što je fiktivna varijanta pisca koga poznajemo iz mnogih njegovih knjiga.
Put do kuće ide tajnim putevima na kurdskoj teritoriji i tako Prije nego što postane kasno posjeduje izvjesnu napetost, pošto opasnost od bradatih muškaraca, vjerskih fanatika, vreba na svakom koraku. Kad napokon dođe kući, gdje ga majka ne prepoznaje, ili u njemu vidi svog oca ili muža, atmosfera u romanu postaje mirnija. Pisac se seli u obližnju opservatoriju odakle se nekada gledalo zvjezdano nebo.
Za Kaderove fanove ovdje ima mnogo prepoznatljivih priča: o gluhonijemom ocu, i naravno o pojavi vrana i orlova (‘Ova mora da je prešla stotu.’).
Posebna pojava je krava ‘iz bajke’ koja je prošetala sa piscem. Abdolahov svijet romana neprestano je pun smislenih metafora i nevjerovatnih slučajnosti.
O piscu
Kader Abdolah je pseudonim od Hossein Sadjadi Ghaemmaghami Farahani (Arak, Iran, 1954). Kao politički izbjeglica, 1988. godine se nastanjuje u Holandiji.
Već od 1993. piše i objavljuje na holandskom jeziku. Najvažnija djela: Sokolovi, Duga plovidba praznih flaša, Klinasto pismo), Kélilé en Demné (autorski prevod starih persijskih priča, Kuća imama, Poslanik…
Djela su mu prevedena na petnaestak svjetskih jezika i širom svijeta prodane u milionima primjeraka.
Iako je i sam nekada aktivno djelovao na svrgavanju bivšeg iranskog poglavara, izrazito prozapadno orjentisanog šaha Reze Pahlavija, uspostavljanjem Homeinijevog režima Kader Abdolah, kao i mnogi njegovi zemljaci, biva primoran da napusti domovinu. Surovi obračun s opozicijom, ubistvo njegovog brata i hapšenje sestre, propast svih nada, sve to pisac najvećim dijelom ‘promatra iz daljine, iz fizički bezbjedne, bolne daljine izbjeglištva. Jer, kao ugledan pisac u opasnosti, posredstvom Ujedinjenih nacija, Kader Abdolah dobija azil u Holandiji.
Kao znak sjećanja i poštovanja za sve stradale članove porodice, drugove i prijatelje Hossein Sadjadi Ghaemmaghami Farahani već na početku svoje, sada već blistave, književne karijere na Zapadu, za pseudonim uzima imena dvojice svojih najboljih drugova koje je pomela totalitaristička, gvozdena ruka : Kader, i Abdolah.
Njegova politička sudbina – između čekića i nakovnja, između zara i mini suknje! – ali i cijelo djetinjstvo, impresivna vezanost za gluhonijemog oca i ljubav prema sestri, Zlatnoj Urici, sve to ‘dolazi na red’ u njegovim djelima.