Rusija i Zapad : druga strana priče (1)

Marie-Thérèse ter Haar

Rusija i Zapad : druga strana priče (1)

Dr. Marie-Thérèse ter Haar je utemeljiteljica i vlasnica Akademije Rusija & Istočna Evropa. Na temu Rusije i njenih odnosa sa Zapadom često daje predavanja i piše knjige. Rođena je u Hengelu, a studirala je ruski jezik i ruske studije na Univerzitetu u Amsterdamu. Cilj joj je da kroz rad njene akademije zapadnom svijetu dâ što potpuniju sliku o Rusiji i premosti sve dublji jaz između zapadne Europe i tog dijela svijeta. U knjizi: Rusija i Zapad: jesu li ludi oni ili mi” Njena knjiga se bavi, prije svega, dubljim uzrocima pogoršanja odnosa Rusije i Zapada, kao i okolnostima pod kojim je nastao rat u Ukrajini.

“Nedostatak znanja je uzrok sveg zla.”

Homer

Uvod

U martu 2021. Mihail Gorbačov je proslavio devedeseti rođendan. Mi na Zapada ga smatramo herojem, stoga što je on okončao Hladni rat. Većini ljudi starijih od trideset godina su poznate riječi kao što su perestrojka i glasnost. Mlađoj generaciji Gorbačov je uglavnom nepoznat. Svi ostali lideri iz tog značajnog perioda su pomrli, poput Helmuta Kola, Buša Seniora, Genšera i Ševarnadzea

(i našeg Holanđanina Ruud Lubersa). Samo Gorbačov je još živ i u dobroj mentalnoj kondiciji. (Mihail Gorbačov je umro 30. avgusta 2022, dakle poslije izlaska trećeg izdanja ove knjige. Prim. GS)

Sâm Gorbačov uopšte nije toliko pozitivan o istom tom Zapadu.  Često sam se pitala zašto zapadnjačka politika i mediji više ne govore o tome, pošto bi to moglo donijeti više razumijevanja o načinu djelovanja današnje Rusije. Zar ne bi upravo Gorbačov, heroj Zapada, trebao biti češće intervjuisan ili dobiti više pažnje? To bi moglo pojasniti mnoge stvari u vremenu kad su jako porasle napetosti u odnosima s Rusijom.

Gorbačov se do dan-danas osjeća prevaren u vezi sa NATO-vim garancijama devedesetih  i načinom na koj su one kasnije prekršene. NATO se u međuvremenu nalazi na samoj ruskoj granici. Gorbačov govori i o politici Zapada i ekonomskim postupcima devedesetih u Rusiji. Nije sve proteklo tako “pristojno”. Upućuje teške riječi da mu je Evropa prije trideset godina obećala da će evropska kuća imati više soba, ali je Zapad malo toga ispunio: ”Čini se da se sve desilo u zapadnjačkoj atmosferi superiornosti. Nije postojalo ozbiljnog slušanja i zajedničkog razmišljanja o interesima Rusije, iako su se pretvarali da to čine.”

Stari gospodin se najviše zalaže za zaustavljanje opasne trke u naoružavanju ili se oglasi u vezi s nekim samitom NATO-pakta. Bio je jako iznerviran kad je provedeno vojno proširenje tog saveza a generalni sekretar NATO-a Stoltenberg u Varšavi izjavio: “Najbolja odbrana NATO-saveza je Rusiji stalno prijetiti nuklearnim ratom, tako što ćemo se pobrinuti da svaki lokalni konflikt u istočnoj Evropi u koji je uključena Rusija bude smjesta pretvoren u sveopšti konflikt između Rusije i NATO-a.” Gorbačov je ovako reagovao na to: “Lideri NATO-a govore samo o branjenju, odbrani, a zapravo se bave pripremom ofanzivnih operacija. Sva ta retorika u Varšavi za cilj ima samo objavu rata Rusiji.”

Kao Holanđanka koja je već 35 godina povezana sa Rusijom i istočnom Evropom, i dalje cijenim Gorbačova zato što je okončao Hladni rat, ali sam svjesna toga da je ovo tipično zapadnjačko gledište. Konstantno pratim Gorbačova. Ruski prijatelji i znanci me katkad iznenađeno gledaju a neki me čak zapljusnu veoma uzbuđđnim reakcijama u stilu: “Pa ti bi morala bolje da znaš da on kod nas uopšte nije popularan! Loše je vodio našu zemlju i dozvolio je da se raspadne.” Ne ulazeći sad u to zašto to Rusi tako vide (to će doći na red u drugom poglavlju), najviše me zanima zašto je naša zapadnjačka vizura toliko različita od ruske. Ovdje, po meni, ide naopako već s politikom Zapada i načinom izvještavanja. Morali bismo se zapitati : zašto je Gorbačov na Zapadu veoma popularan, a u njegovoj Rusiji ne? Šta su zapadnjaci propustili u izvještavanju ili u tumačenju događaja?

A sad, trideset godina kasnije: zašto je Vladimir Putin vrlo nepopularan na Zapadu, a u najvećem dijelu Rusije ga narod nosi na rukama? Ova pitanja govore koliko mi, zapadnjaci, malo znamo o Rusima. Istovremeno govori i koliko je neke ruske događaje danas lako osvijetliti sa zapadnjačke strane, bez dovoljno znanja o pozadini. I kako je lako, sad kad su napetosti između Rusije i Zapada opet jako porasle, nedovoljno razumjeti Rusiju ili, još ekstremnije, demonizirati je. Kako većina zapadnjaka nedovoljno poznaje Rusiju, još je lakše sve antiruske poruke prihvatiti kao istinu. A ne bi, valjda, trebalo biti teško poći u potragu za pitanjima: zašto? Ili, u svakom slučaju, pokušati shvatiti zašto je danas veliki dio Rusa prilično zadovoljan stanjem u svojoj zemlji?

“Tajna bavljenja politikom u Evropi?

Zaključi dobar sporazum s Rusijom.

Otto von Bismarck
(1815-1898)

Rusïja i Zapad: nužnost dijaloga

Godine 1991, skoro 75 godina nakon što je Lenjin proglasio prvu komunističku državu na svijetu, SSSR je prestao da postoji. Kapitalizam je konačno trijumfovao nad komunizmom i koncepti “slobodnog tržišta” i “demokratije” su se propovijedali širom Rusije. Međutim, uvoz velikih zapadnih ideja u Rusiji, Ukrajini i mnogim drugim bivšim sovjetskim republikama nije doveo do slobode i prosperiteta za stanovništvo, već do neke vrste društva pod vlašću mafije u kojem je kao snijeg na suncu nestala prje toga podrazumijevajuća socijalna sigurnost.

U početku, nakon pada komunizma, činilo se da će nastati novi svjetski poredak u kojem napetosti između Istoka i Zapada više neće određivati ​​svjetsku politiku. No, posljednjih su godina napetosti opet porasle i Rusija se na Zapadu često prikazuje kao agresor. Kao rezultat toga je sad na geopolitičkom polju teško pronaći stabilnost. Kako je došlo do ovoga? Je li zaista sve tako crno-bijelo kako nas žele uvjeriti mediji i politika?

S obzirom da živim i u Rusiji i u Holandiji, iznenadilo me je koliko lako pristrasni  mediji mogu napraviti određenu atmosferu i koliko je to stvaranje određene atmosfere nezdravo za saradnju na evropskom kontinentu. S tom mišlju je napisana ova knjiga. Nije mi namjera iznositi naučno utemeljene argumente, ni biti sveobuhvatna. Živim između dva svijeta i samo želim podnijeti izvještaj o onome što opažam i doživljavam, nešto reći o pitanjima koja te stvari izazivaju i izraziti svoju zabrinutost zbog trenutne polarizacije. Pitala sam se: šta je uzrok predrasuda Zapada o Rusiji? Kako je moguće da 2021. više od 69% Rusa podržava svoju vladu i Putina, dok mi Putina više-manje smatramo modernim diktatorom? Pa nisu ti Rusi valjda ludi?

Prije nekoliko godina sve Zapadne novine su pisale da je nova generacija Rusa postala jako samouvjerena. Sedmicama su udarne vijesti bile da se u Rusiji održavaju masovni protesti protiv Putina i korupcije. Rusi su pod uticajem socijalnih medija i interneta masovno izašli na ulice. A sad se odjednom, kao, ta nova generacija Rusa okreće isključivo državnim medijima, vjeruje sve što ovi kažu i dozvoljava da joj ispiraju mozak? Ne, Rusi više ne daju da im tek tako ispiraju mozak, oni znaju kako da čitaju između redova. Većina Rusa podržava njihovu vladu i Putina. I oni potiču iz svih slojeva društva: od srednje klase do studenata, od radnika do naučnika, intelektualaca, čuvenih filmskih režisera ili dirigenata kao što su Nikita Mihalkov i Valerij Gergiev.

I veliki dio Rusa koji žive u Evropi ili drugim dijelovima svijeta podržava sadašnju vladu. Od ruskih zaposlenika u holandskim preduzećima, do velikog kneza iz dinastije Romanovih, koji u Parizu evropske preduzetnike savjetuje da investiraju u Rusiji. Istina je da se veliki dio njih žali na elitu u ruskoj vladi. To je grupa oko Putina koja ima, ili može dobiti dobre funkcije. Autoritarna tradicija je u Rusiji počela još od cara Ivana IV koji je svoje bojare (plemićke upravitelje) morao držati poslušnim i to sad vidimo kod cara Putina koji od ruske elite očekuje da mu služi. Ova lojalnost autoritarnom vođi je u potpunom neskladu s našim holandskim  demokratskim načinom upravljanja i mi tu baš ništa ne razumijemo. Holanđani će radije istaći Putina negativca, dočim veliki dio Rusa Putina cijeni, mada znaju da je elita gramziva i korumpirana. Mi Zapadnjaci smo uskraćeni za prizore kad Putin otpušta nekog guvernera ili direktora (ili ga gleda s gađenjem). I to je šteta, jer uvijek postoji druga strana priče (istakao GS). Zar mi u Holandiji nemamo istu grupu koja grabi sebi, loše upravlja ili prijateljima namješta poslove? U Rusiji, toj ogromnoj zemlji, s više od jedanaest vremenskih zona, nije nimalo lako svuda imati poštene upravitelje. Guverneri se pri postavljanju na dužnost zaklinju na vjernost, ali usput nailaze na iskušenja kojima ne mogu odoljeti… ne mogu propustiti ovako pogodnu priliku… Moskva to ionako ne vidi, ovo je jako daleko, mora da ovako misle. I kao što mi u našoj maloj Holandiji još uvijek ne možemo iskorijeniti korupciju, tako je to i u jednoj ogromnoj zemlji poput Rusije ogromna zadaća. Čovjekov moralni kompas svugdje na svijetu radi na isti način.

Rusi su zadnjih godina dobili više slobode. Mogu da putuju na Zapad i sretni su s njihovim pa-evropskim autom ili kuhinjom. Pa-evropski je već godinama veoma popularna riječ. To znači biti evropski, evropski misliti ili imati kuću ili odjeću evropskog kvaliteta. Rusi ne shvataju zašto Evropa ima toliko kritika na Rusiju. “Sad smo primijenili demokratski pa-evropski način i dozvolili stanovnicima Krima da glasaju na referendumu, pa ni to nije dobro.”

Zapadna demokratija i Rusija… za sada su još jako udaljene, ali Rusija nije diktatura. Velika većina stanovništva ekonomsku slobodu smatra važnijom od političke (ili demokratske) slobode. Takođe su uglavnom manje uključeni u političke rasprave, a mi to u Holandiji već vjekovima radimo. I to je ponekad, moram priznati, olakšanje i donosi mirniji život, iako se Rus, baš kao i Holanđanin, žali na sve i svašta. Govoreći uopšteno, Rusi smatraju da u običnom životu mogu reći sve što žele. Povrh toga, mogu putovati u zemlje o kojima su ranije mogli samo sanjati.

Nakon što je eskalirao građanski rat u Ukrajini i vlada u Kijevu vojsci dala naredbu da nahrupi u istočnu Ukrajinu, Rusi su iznenađeno gledali kako članovi njihovih familija i prijatelji u istočnoj Ukrajini ginu ili bježe u strahu od vojske. U ovoj bivšoj sovjetskoj republici skoro svaki Rus ima nekog člana familije ili prijatelja, pa ih, dakle, rat u Ukrajini direktno pogađa. Već 2021. je oko tri miliona istočnih Ukrajinaca ili ukrajinskih Rusa prebjeglo u Rusiju a pobijeno je oko 14.000 civila. Rusi su svakoga dana gledali bombardovanja kuća, škola i gradova u istočnoj Ukrajini i pogibiju mnogih civila po gradovima. Zapadni mediji su, međutim, stvarali skroz drugi utisak: Međutim, zapadni mediji su dali sasvim drugačiji utisak: ovdje je prikazana slika situacije koja je nastala zbog uplitanja Rusije u istočnu Ukrajinu i podrške separatistima.

(s holandskog preveo i obradio: Goran Sarić)

(nastaviće se)