Iščitavajući novu knjigu Envera Kazaza „Neko drugi“ naletjeh na pjesmu „Idealna cjelina“. Ona me je odmah podsjetila na jednu pjesmu sa istim motivom iz knjige mojih izabranih stihova „Ikar, u nebo zaljubljena kokoš“. (Ovdje je, doduše, dajem u dosta, ali ne suštinski, izmijenjenom obliku.) Uporedite ih, pa sami ocijenite imaju li dodirnih tačaka:
Idealna cjelina
Smrt nije tajna
Kruži jezikom
Kao virus
Dok ne zarazi misao
Pa je tegliš
Njen si svakodnevni nosač
I što je teža
Svjesniji si svojih ruku
I riječi koje se slivaju
U srok
Osmatrate se
Ti i tvoja smrt
Sve dok jedno drugo
Ne prožmete
Od dna do vrha sebe
Idealna ste cjelina
Izvan vremena
U njoj ti si ništa
A ona u njemu sve
Enver Kazaz, „Neko drugi“
Ja i Ona
Ne kontamo se,
ja i moja smrt.
Znalo se, tako, desiti
da o dragom,
otišlom čovjeku,
napišem pjesmu, pa da se poslije,
nad tim epitafom,
u samštini,
izistinski raspizdim.
Ne bi to vele potrajalo –
tek bljesak čelika
na Njenom kositru.
Ali je vraški boljelo.
Glédimo se tako,
skoro svaki dan:
Ona i ja.
Ona mene drsko,
u lišce mi od straha problijedjelo –
a ja nju iskosa,
ispodoka.
K ‘o pas što bijesno laje,
a, već star i krezub,
ne zna da ujeda.
(Goran Sarić, “Ikar, u nebo zaljubljena kokoš”)
