Kad su mi prije sedam ljeta zbog opake bolesti amputirali desnu nogu, trebale su mi skoro tri godine da opet, koliko-toliko, naučim hodati. Strah od pada je bio golem. Sretna okolnost u cijeloj toj mračnoj priči – ako se tu uopšte može govoriti o “sreći” – je ta što se radilo o desnici. Jer, ja sam od rođenja izraziti ljevak: pišem, radim, pa, čini mi se, i sanjam isključivo lijevom stranom mozga. Ni čašu vode ne znam uzeti desnicom!
Da mi je morala otići lijeva noga, vjerovatno bih ostao manje-više prikovan za invalidska kolica. Ovako, njih lukavo, po naški, koristim samo ako sa mojima nekud putujem avionom. Tako, sa Brojem Jedan u kolicima, brzo prolazimo sve kontrole, nigdje se duže ne zadržavajući pred uniformisanim licima. “Svaka mana ima i svoju dobru stranu”, kako bi rekla ovdašnja legenda, pokojni Johan Krojf.
Elem, trebalo mi je nekoliko godina da barem donekle savladam elegantno šepesanje. Uz padove i tegobna ustajanja, gore-dolje, uzbrdo-nizbrdo, nakon dosta vremena sam napokon uspijevao preći i po nekoliko kilometara na dan.
I taman kad sam pomislio da stvari idu dobrim tokom, došao je drugi udarac: virus meningitisa, sakriven negdje duboko iza mog desnog uha, jednog jutra mi je istovremeno napao mozak i pluća. Onesvijestio sam se. Srećom, D. je bila tu. Nazvala je hitnu i bolničari su hitro reagovali. U strahu da mi ne otkažu vitalni organi, ljekari su me osam dana držali u vještačkoj komi. Za to vrijeme, kasnije sam saznao – smrt je crna rupa, tamo nema ništa, vjerujte mi na riječ! – moji su mi, iako sam bio u dubokoj nesvjesti, po savjetu ljekara, tepali, pričali priče, puštali omiljenu muziku… Sve da mi mozak i umrtvljen bilježi njemu ugodnu aktivnost.
No, kad su me lagano probudili iz besvjesnog stanja, ja se ama baš ničeg od svega toga nisam sjećao. Ali sam zato kasnije danima imao halucinacije. Vidio stvari koje niti su se dogodile, niti su se ikada mogle zbiti. Kasnije sam toga i sâm postao svjestan, ali su te slike iz čistilišta bile toliko snažne i upečatljive da ih se mnogih i danas odlično sjećam.
Liječnici vele da je to normalna posljedica postkomatoznog stanja. Ali da je gadno – gadno je! Kao da si tu, i svega svijestan, a u glavi ti se mota neki sasvim drugi “film”.
Nakon toga mi je opet trebalo puno vremena da nekako promrdam. Mjesecima sam bio u revalidacionom centru, trenirao, bio uporan, skupljao kuvet…
Kasnije sam dobio i novu, nešto sigurniju protezu, pa nisam morao padati odmah, nakon samo jednog pogrešnog koračića.
I eto, vratio sam se na ulicu. Korak po korak. Doduše, sve je to još – pogotovo na nepoznatom i neravnom terenu – jako klecavo i dozlaboga nesigurno. Još uvijek se, kao prvog dana, katkad pred šetnju tresem k’o Meksiko… Ali se pređena razdaljina ipak stalno povećava. U početku sam bio sretan s nekoliko stotina prevaljenih metara, a danas ih je redovno između tri, četiri hiljade. Osim toga, sve više širim krugove. Šetam po parku, idem u “malu gibiru”, u kino, na sinovljeve utakmice… Već mjesecima se, puževim tempom, približavam, “magičnoj” granici od stotinu kilometara na mjesec.
I evo, prošao je maj. Mada je to ovdje, u Holandiji, ove godine bio silno mokar mjesec, s kišom koja je često lila kao iz slavine, konačno sam uspio “probiti” samo u mojoj glavi zacrtanu granicu od 100 kilimetara na mjesec. Čak sam je i “prešišao” za desetak kilometara! I tu, ako me braća-po-brzini, puževi – kao u pjesmi dolje – ne budu ometali neću stati.
Idemo dalje!
(U ambasadi BiH u Den Hagu, sa čuvenim piscem Kader Abdolahom)
PS Još jedna stvarčica: iskreno priznajem da ovo pišem dijelom iz sujete, da se malo pohvalim. Ali, moj prvi motiv je da ohrabrim sve one koji se, zbog bolesti ili sticajem drugih nesretnih okolnosti, nađu u sličnoj životnoj situaciji. Kad sam mogao ja, ubjedljivo najsmotaniji i najplašljiviji u mojoj generaciji, sigurno možete i vi. Jeste da košta i truda i napora, odricanja i samoubjeđivanja, ali se, ako ste dovoljno istrajni, na kraju sve “debelo” isplati. Samopoštovanje koje dobijate svakim pređenim metrom ne može se ničim platiti.
Evo jedne pjesme koja govori o najtežoj od svih bitaka – borbi sa samim sobom. Stihova sa ovim motivom je puna moja najnovija zbirka pjesama “Perina”. Recenzirao ju je, i visoko ocijenio, uvaženi kolega Almin Kaplan. Žao mi je što je knjiga “Tri hefte do neba”, u kojoj je pjesma objavljena prošla relativno nezapaženo. Najbolju njenu ocjenu sam dobio od jednog frenda koji je rekao da bi nju, tu knjigu dakle, kao svojevrsnu potporu pacijentima, trebala imati svaka bolnica. Evo šta je o mojim bolesničkim zapisima, između ostalog, u recenziji napisao prof. dr. Enver Kazaz:
“No, je li moguće unormaliti bolest i o njoj pisati neku vrstu dnevnika, bez straha i patosa, promatrajući je ne kao nešto strano mišljenju, već, suprotno, kao izvor mišljenja, čak kao nadahnuće za život? E, baš to je učinio Goran Sarić u svom bolesničkom dnevniku Tri hefte do neba. Nikad u našoj literaturi bolest nije bila toliko unutra, ne samo u tijelu, već u mišljenju, i nikad nije toliko iz prostora stranosti ušla u svojevrsnu prisnost kao u Sarićevom pismu o njoj. Pri tom Sarić kombinira poeziju, emocionalnu ispovijest i hladnu, objektiviziranu narativnu refleksiju s ironijom i autoironijom, pa se njegov dnevnik odvija kao osobeni žanrovski miks. Na taj način dnevnik prerasta u literarne bilješke, a bolest postaje nadahnućem za poeziju, ali ne poeziju bola, niti straha od bolesti, već borbe s njom i slavljenja elementarnih životnih vrijednosti. I to takvog slavljenja da se Sarićev odnos prema uistinu teškoj bolesti, najprije amputaciji noge, a potom i dijagnozi raka krvi, pretvara u slavu života. Reklo bi se čak da je u bolesti on ostvario neobičnu himnu životu.”
prof. dr. Enver Kazaz, “Sićušni Atlas s bolešću na plećima” (odlomak iz recenzije knjige “Tri hefte do neba”)
Puževe kućice
Jutrom i svečeri,
za vježbu,
šetkam s kraja na kraj uličice.
Nebom se,
k’o sumanuti,
ganjaju sunce
i kumulusi.
Travanjske huke.
Dok hodam,
štapom nesviklo lupkam po kaldrmi.
Pod papučom mi,
kao pod zubom čips,
krckaju puževe kućice.
Oni su ovdje,
i u našem vrtu,
umjesto lasta,
prvi vijesnici proljeća.
Goran Sarić
(Iz knjige bolesničkih zapisa “Tri hefte do neba”, Buybook i MostArt, Sarajevo/Zagreb/Zemun.)
