Dočekah sabah sa šejtanom
Jutros me probudi mala snaga.
Prije na dašak parfema,
zvuk štikle slatkohran,
a sad, mjesecima,
ništa.
Sviće.
Kroz odškrinut prozor
čujem
Onu pticu.
Ples sa Silvanom
Omaru
Na podnevnom krugu,
nizbrdo klecavac,
prvo u menzu,
ljekarnu,
po brdo “boba”
bez kojeg mi daha,
ni novog dana nema,
pa potom u pravu gibiru.
A ona sve,
Prokletnica,
oko tanke polunoge “pleše”.
Ono mi stopalo,
Što moje-je-a-nije-moje,
skroz okrenula unutra.
Za mrčak na nos!
Nazovem Najmlađeg
da me iz govana,
sa srèd džade,
pokupi.
A docnije,
duboko iza ponoći,
u krevetu,
dok Ona spava,
dugo slušam
Amiru, Tomu i Silvanu.
I pleše mi se,
opet.
