Goran Sarić : Tri hefte do neba
(Buybook, Sarajevo, 2019)
Dok stižu poruke iz zavičaja…
Mala je moja zemlja, ona tamo,
vrela tačka mimo svih sistema,
kad je, u mislima,
ispunim mojim ljudima.
Prgavim, ljutitim,
pitomim, prevrtljivim,
čvrstim k’o stijena
(ispod koje leži ljuta guja).
ili pak mekanim, ljigavim,
poput pihtije.
Grubijanima i slapčinama,
lašcima i istinoljupcima,
onima za koje je laž – bodež u ubičinoj ruci.
Temperamentnima i flegmama,
lijenčinama i vrednicama,
poltronima i beskorisnim idealistima.
Pametnima, glupanima, snalažljivim i trapavcima,
licemjerima i naivno iskrenima,
kulturnim i odmjerenim,
neotesancima,
sitnim dušama, malim smradovima.
Dragim ludacima, sa srcem od čelika,
i onima kao od pamuka.
Pijancima,
trezvenjacima,
turobnima i veseljacima,
a dobrim, ipak,
po svemu dobrim,
po svim tačkama optužnice.
Samo da nisu ovi gore,
bešćutni novi vjernici.
Oni pišaju ozgo,
iz svečane lože,
a nama, u parteru,
velikodušno dopuštaju
da pišamo uvis.
Oni su crna tačka,
na mapi zemljice moje,
fleka koja se,
i dalje,
opasno,
nezaustavljivo širi
na sve strane svijeta.
***
Proteza naslonjena na stolicu za kakanje pokraj kreveta, a nogavica od trenerke leži na podu. Sagnem se da je dohvatim.
“Ne! Ne čini to,” vrisne “moja” bolničarka D.
Trznem se.
“Tebi sad, skoro bez ikakve odbrane u organizmu, svaka čestica prašine, svaka bakterija može biti kobna.”
Čudno. Osjećam se sasvim dobro, a tijelo mi, ovdje, ruina među ruinama.
***
“Nemoj se iznenadit’, moja ti, ako uskoro postanem lezi,” piskutavim glasom danas velim supruzi.
Ovoj oči k’o fildžani: “Kako to?”
“Pa lijepo,” nastavim, “ako uskoro, s krvnom slikom preuzmem i ostale donorkine osobine: njene geste, glas, navike… Znaš već…”
“E vala, kod tebe sve mogu da zmislim, uvijek si pun iznenađenja, ali da izgubiš volju za onom stvari…”
Poslije sam se “vadio” na vrućicu.
Dječak
Svake večeri, kod komšinke –
uvijek mi mahne kad, i ona ćelava,
prođe u toalet – dolaze djed i dječak.
Malac od desetak ljeta, plavušan,
a djed sijed k’o ovca,
tih i dežmekast.
Svaki, baš svaki put,
dugo stoje pred njenim vratima,
pažljivo peru ruke u lavabou,
prije no, napokon,
uđu unutra.
A kad izađu,
dječak u suzama,
a djed – prav k’o svijeća!
Odaje ga, tek,
blago drhtanje šake,
na unukovom ramenu.
***
Ponedjeljak. Mašina se zahuktava. Bude te, ulaze, izlaze, trče i lete, kao da žele da dokažu da su za vikend bili pristojni, i da spremni ulaze u nove radne poraze.
Doručak mi donosi najljepša od svih, riđokosa ljepotica s zelenim okicama, čarobnim osmjehom i šarmantnim sjekutićima.
Iza nje dolazi dežurna za nešto opsežnije preglede. Ponedjeljkom i četvrtkom mi uzimaju koju kap krvi više no obično. Mjere pritisak. Treba im bris iz usne duplje i onaj iz anusa.
Taman to obavili, i ja se sredio: tuširanje, zubi, proteza, oblačenje, kad eto ti u sobu cijelog konzilija: dvije sekice i čak tri doktora!
“Kako se osjećate,” veli mi crnka u kasnim tridesetim, sjedajući na stolicu kraj kreveta.
“Dobro. Ništa me ne boli. Netragom nestali temperatura, mučnina i dijareja.”
Mjerka me ispodoka, smijulji se.
“Šta mislite, kad biste mogli kući?”
“Šta ja znam? Krvna slika mi je još uvijek dobro ispod normale.”
Pauza.
“A šta biste kazali kad bismo Vas sutra otpustili?”
Zatečen sam. Mislim da me iskušava. “A šta je s opasnošću od infekcije? Prošli put ste rekli da se donorkine ćelije još nisu ‘razmahale’.”
Sad ja nju pažljivo mjerkam.
“Vidite,” u ovu igru mačke i miša umiješa se jedan od kolega, “tu Vas možemo obradovati: krvna slika Vam se polako, ali sigurno poboljšava. Danas su leukociti 0,2. I zato …”
“…zato smo odlučili”, nastavi doktorka, ne dozvolivši da joj iko, pa ni kolega, preotme “palicu”, “da Vas već sutra pustimo kući. Smatramo da je to, u kombinaciji s Vašim ukupnim stanjem i pripadajućim lijekovima, sasvim u redu. Šta Vi mislite o tome?”
“Ako Vi tako kažete…” velim kolebljivo.
“Biće to u redu, vidjećete. U toku dana ćemo Vam javiti kad tačno izlazite.”
Rukujemo se, i odoše, svi, u sobu broj dva.
Nijem i zatečen, radostan i zbunjen u jedan mah. Valjda znaju šta rade.
Dohvatim telefon. I moji će se, zacijelo, zbuniti i obradovati. U subotu nam kući dolaze majstori da kreče i farbaju stolariju u spavaćoj. Sve je već dignuto, do naredne sedmice ću sigurno morat’ spavat’ u dnevnom boravku.
Čeka nas brdo posla.
***
Kad sutra izađem odavde, opet profitirao:
– iskustvo od mjesec dana samice;
– pročitanih sedam-osam knjiga;
– upoznao nekoliko zanimljivih likova i jednu ljepoticu;
– “ispeglao” novi prevod;
– dovršio bolničke zapise;
– dobio četiri kese germanske krvi, sve sa matičnim ćelijama;
– I možda, možda, krenuo na put ozdravljenja.
A ako se pogrešno zalomi? Nikom ništa. Ni prvi, ni posljedni. Zar nije slavni pjesnik još skoro prije jednog vijeka tačno pojao:
Na ovom svetu nije novo mreti, ali ni živeti nije najnovije?
A on je znao sve o životu. O smrti – trostruki samoubica! – pogotovo.
U njegove riječi se uzdam.
(Kraj)
Goran Sarić
