Dočekah sabah sa šejtanom

 

Jutros me probudi mala snaga.

 

Prije na dašak parfema,

zvuk štikle slatkohran,

a sad, mjesecima,

ništa.

 

Sviće.

Kroz odškrinut prozor

čujem

Onu pticu.

 

 

Ples sa Silvanom

Omaru

 

Na podnevnom krugu,

nizbrdo klecavac,

prvo u menzu,

ljekarnu,

po brdo “boba”

bez kojeg mi daha,

ni novog dana nema,

pa potom u pravu gibiru.

 

A ona sve,

Prokletnica,

oko tanke polunoge “pleše”.

Ono mi stopalo,

Što moje-je-a-nije-moje,

skroz okrenula unutra.

 

Za mrčak na nos!

 

Nazovem Najmlađeg

da me iz govana,

sa srèd džade,

pokupi.

 

A docnije,

duboko iza ponoći,

u krevetu,

dok Ona spava,

dugo slušam

Amiru, Tomu i Silvanu.

 

I pleše mi se,

opet.