Izbori u Srbiji

 

 

Kad me je nekoliko sedmica prije srbijanskih izbora prijatelj upitao šta mislim, ima li šanse da Studentska lista pobjedi, odlučno sam odgovorio: “ne”!

Razumije se, već tada sam pomno pratio goleme proteste u mnogim gradovima Srbije. Znao sam i za više-nadu-nego-prognozu mnogih gradskih Srba da je “kucnuo odlučni čas”, da će se narod “konačno obračunati” s hiljaduglavom mafijaškom nemani koja evo već skoro deceniju i pô i stišće i davi narod na bezbroj vidljivih i nevidljivih, ali uvijek krajnje bezobzirnih načina.

No, kad mi je prijatelj postavio to pitanje, predobro sam znao i to da se u toj rasplamsaloj nadi radi tek o jednom dijelu srbijanske populacije. Njegovom najprogresivnijem, obrazovanom i u najvećem broju mladom dijelu stanovništva Srbije. A ona je, kao i  druge naše zemlje uostalom, najvećim dijelom, riječima velike pjesnikinje, zemlja seljaka na brdovitom Balkanu.

Zato sam se jako plašio takozvanog déjà vu efekta. Jer, koga zmija ujede, taj se i guštera boji, veli stara poslovica. Zašto, otkud sad taj efekat? Pa stoga što smo mi u Bosni i Hercegovini, moja gradska raja i ja, skupa s nama sličnima, neumorno hodeći po demonstracijama za mir i masovnim predizbornim skupovima ujdijevaca, reformista Ante Markovića i esdepeovaca, u svoje vrijeme bili isto tako čvrsto ubijeđeni: niko nas ne može nadglasati! Zar za “nacionalce” ne glasaju samo neuki, primitivni,  nacionalizmom “inficirani” ljudi?!

(Što se ovog zadnjeg tiče možda i nismo bili sasvim u krivu, ali u jednom smo se žestoko zeznuli: nismo imali pojma koliko ih je!)

 

Toga sam se, eto, bojao nekoliko dana pred srbijanske izbore. Taj strah je još više narastao poslije nekoliko ne baš ugodnih razgovora s poznanicima i rođacima iz Bosne i Hercegovine. Mada svi oni žive u gradovima sa koliko-toliko izmiješanim stanovništvom, većina ih je vrlo oprezno izrazila naklonost (do)sadašnjem predsjedniku Srbije i njegovim kompanjonima. Jer, vele oni, “ni on nije sjajan, ali drugi su još gori. Pa ko onda da ga zamijeni?”

Ako ovi tako misle, kakvi li su tek stavovi Srbalja sa poznatih “ocilskih” uporišta: Pala, Sokoca, Foče, “Romanije ravne…? pomislio sam tada.

Osim moje, na prijašnjim iskustvima zasnovane bojazni, i informacije iz Beograda i Srbije su u zadnje vrijeme katkd bile prilično kontradiktorne. Jedni prijatelji su studente i njihovu listu hvalili “do neba”, a drugi se, opet, žalili na sve veće prisustvo nepoželjnih elemenata i simbola na mirnim protestnim marševima:  poneko otvoreno srbovanje na govornicama, sporost u izjašnjavanju o vrlo važnim pitanjima, nedostatak jasnog plana i strategije nakon eventualnog osvajanja vlasti… Sve mi je to govorilo o možebitnoj nezrelosti pokreta koji je, s druge strane, odlučno i nemilosrdno razotkrivao mnoge falinke Vučićeve vlasti.

 

No, sve veća masovnost demonstracija u gradovima širom Srbije, te recentna ispitivanja javnog mnijenja ipak su me bar donekle umirili. Brojne ankete su pokazivale da bi vlastoljubivom “Vučku” ovoga puta zaista moglo gorjeti pod nogama. Izgleda da je ljudima preko Drine zaista dozlogrdilo. Tada se i u meni probudio plamičak nade. Može li Bogdanovićeva, Pekićeva i Selenićeva Srbija doista nadvladati onu epsko-konzervativnu: Ćosićevu i Sremčevu?

(Kao mladić sam bio skoro zaljubljen u ovu prvu. Rastao uz “Politikin zabavnik”, kasnije uz Ribnikarevu “Politiku” – u svoje vrijeme u čitavoj Evropi cijenjen dnevni list – te sedmičnjak NIN (Nedeljne informativne novine). Srbija je u svoje vrijeme bila, a to je barem djelimično i danas, rasadnik izvanrednih filmova, muzike, slikarstva,  dobre klope, zabave, provoda. Pa kako bi ta zemlja za mene mogla biti inostranstvo?!

Nekoliko dana prije odlučne nedjelje lavina vijesti o izborima čak se i ovdje, u Holandiji, počela prelijevati na dobru stranu. Provladini mediji, koji su svo vrijeme studentskih protesta, od 2014. naovamo,  bili prilično rezervisani – moguće zbog od javnosti skrivenih dogovora i interesa u vezi s Vučićem, koji je oduvijek vješto igrao na više karata – odjednom su počeli objavljivati duže, prilično objektivne reportaže o velikom talasu demonstracija  i socijalnim  aspektu mirne, ali odlučne pobune studenata. Nešto od te promjene odnosa osjetilo se i na ulicama holandskih gradova. Dan prije izbora internacionalni mješoviti hor Duniya, koji čini šezdesetak članova iz čak 22 zemlje, je u centru Utrechta u znak podrške srbijanskim studentima izveo protestnu pjesmu “Pada vlada”!

 

A onda, nedjelja. Osvanuo je maglovit, tmuran dan. U uobičajenoj jutarnjoj šetnji odjednom ugledam komšije, bračni par, visokoobrazovani mladi ljudi iz Pančeva na radu u Zemlji lala i kanala. Nekud žure ulicom.

“Kuda tako rano, komšije,” upitah.

“U Den Hag. U našu ambasadu, na glasanje.”

Obuzmu me čudna toplina, ali i zavist. Prije nedavnih izbora u Bosni i Hercegovini nijedna od zvaničnih instanci mi nije poslala ni poruku vezanu za izbore, a kamoli glasačke listiće.

Nema veze. Poželjeh im sreću, a oni nekako vedri, ozareni. Puni nade. Kao da idu na jutrenje, pomislih.

I doista, protivno mojim strahovima, bilo je uspješno. Bar jednom.  Vješti manipulator je konačno pao. Čak je, suprotno očekivanjima, još prije konačnog prebrojavanja glasova izašao pred kamere i priznao poraz. Naravno, sve uz poznatu retoriku: student imaju podršku s vana, oni su “strani plaćenici”, brzo će se pokazati totalno nesposobnima… Sve poznate nebuloze veoma loših gubitnika.

Meni je u tim scenama klasičnog političkog nokauta pažnju privuklo nešto drugo. Iza njegovih leđa, naime, u nevelikom “ešalonu” čankoliza – koji će se narednih dana i mjeseci nedvojbeno bitno smanjiti – ugledah i jedno poznato lice. Mile Notorni Dodik. Drago mi ga bí, ba jednom, vidjeti u gubitničkom taboru. Zavrnutih rukava, krupan, na prvi pogled pravi balkanski mačo. No ga izdaje onaj drugi pogled. Sve mu govore izraz lica i izgubljen pogled: zbunjen, nesretan, potpuno pogubljen čovjek. Šta činiti sad, kad je Gazda, prijatelj iz računa, izgubio veliku bitku? Hoće li u tom prisilnom,  neslobodnom padu za sobom povući i sve njih, čankolize, u blato političkog zaborava?

Kad bolje razmislim, to bi možda bio i najpravedniji ishod i kraj svih naših ratova. Jer, iz tog, i njemu sličnih štabova, i jeste onomad krenulo sve što je zlo i naopako.

 

Da ipak završimo vedrijim notama. Dok sam ovo pisao, kum iz Beograda, mirovni aktivista još od početka devedesetih a sad roditelj koji je ovih dana svojoj djeci-studentima pružao punu logističku i svaku drugu podršku, se javlja sa beogradskih ulica:

“Kume, ako budeš pravio članak o nama, imaj u vidu da je ovo prvi put u svetu da su mladi ljudi, studenti, skupa sa građanima napravili listu nekorumpiranih uglednika i dobili više od 50% glasova. I to bez upotrebe nasilja (sem onog od strane vlasti, naravno.) To će sociolozi proučavati.”

I da sam tražio bolji pasus za završetak mog teksta, teško da bih ga mogao naći. Hvala ti, kume!

 

 

Goran Sarić