Grijeh i crni kamen
Tako jednom,
u krasnu kasnu jesen,
htjedoh da je iznenadim.
“Pticom” do aerodroma,
pa s prijateljem ravno k njoj,
preko Sedla, Ivanovog.
(Sjećam se bradinskih zgarišta, puste krčme kraj puta, škrtog sunca,
I mirisa prezreloga lišća,
odasvud.)
Gladni k’o vučine,
al’ znadoh da ona,
Eva u brokatu raja:
In the blood of Eden
Lie the woman and the man
With the man in the woman
And the woman in the man
In the blood of Eden
mada već dugo bez njenog Adama,
i sama vazdan nešto skuha, vječito,
kao, nekog čekajuć’.
Pao mrak,
a ja pustim mog
Ćelavca, onog što davno već ga
opjevah, da pozvoni,
i skrijem se pod terasu,
ispucalu od davnih gruvanja.
Majka kad otvori,
I prvo njega spazi,
pa onda smušenog mene,
s koferom uz basamake,
zatetura,
skoro pa pade.
Lice skroz zgužvano,
tanka k’o ćat,
na rubu plača.
A onda kao ljutito:
“Blesani! Mog’o me je šlag strefiti!”
I odmah pođe, ona,
onakva,
iz ruku kofer da mi zgrabi.
Suočenje
Svakog se sebi proljeća,
u bradu,
zavjetujem: narednog ću ljeta, obavezno,
obići očevu kućicu
s voćnjakom.
Napravismo je,
šećerluk,
za tili čas,
nekako i ne osjetivši.
Dok na nebu,
iznad Bosne,
dobrano već je sijevalo.
Voćke posadismo u cik i jauk zore,
dok ostali svijet za drugo se spremao – k‘o za rat,
k‘o za bježaniju.
Ješo i ja, ja i Ješo,
sve jednu po jednu krhku stabljiku u plodnu crnicu turajući:
trešnja, kruška, jabuka,
bukadar šljiva za rakiju,
i jedan orah stameni.
Svakog proljeća,
kad gora zazeleni,
na obilazak se, čvrsto,
zavjetujem.
A ljeti,
kad zlato me neba dôli Jezerskoj zovne,
Boračkim poljem zviznem –
k’o zvijezda padalica! Baš tako: padavica.
Protutnjim, tako, kraj naših Sarića grobova
– sam sebe varam: svijeće za pokoj zaboravio!
– kraj polja pustih projezdim.
Tišina.
Pokoje stado nomadsko
lepetom se predvodnika glasi.
A onda, kraj puta, makadamskog, što ka Kućici,
sad kocki slijepoj, i golim zidovima skreće,
kao po komandi,
hrabro okrenem glavu.
U brda zurim daleka,
za koje sve ovo,
i strah naš i nada,
I laž i istina, mržnja i zlo,
ljubav, ona naročito,
trice su, i kučine,
na Vagi konačnoj ne teže,
ni važnije,
od maglice ove tanke,
što zemlju Sarića pustu
jagodicom neba nježno,
lagano
miluje.
Natalie
Spazila me je jednog kišnog jutra, s prozora,
dok raznosih besplatne novine,
i onako mokar petljah oko prepunih bisaga,
- fica*,
naslonjenog na stablo starog duda u dvorištu.
Uvela me u kuću,
šeprtlju što slovka na nepoznatom jeziku.
Ponudila kafom,
u svijetloj sobi s velikim kafezom za aru, žutu i plavu,
tustu i golemu poput solidnog pileta.
Krici i lepet – oblaci perja naokolo!
Po stolu se,
između šećerluka, šoljica, knjiga,
vazne i starih novina,
vrzmao golemi mačak, siv i, i on, dobro utovljen.
Za njim, umjesto mrvica kruha, trag od dlaka.
N. reče da zove se Cezar.
Linjavčina!
Imao sam neodoljivu želju da je,
onako mokar i blatnjav,
poljubim ravno u usta,
pa i u trepuške,
tu Natalie.
Ali, uplašile me mačkove sjajne oči.
Kroz njih kao da me je,
kao kroz odškrinute prozore, zapretana,
pažljivo motrila nečija zlobna duša.
Dva mjeseca docnije,
nekako pred Božić,
Natalie se pojavi pred mojim vratima,
sad ona pokisla, rumenih obraza,
sa velikom korpom slatkiša, i bocom vina
“Uzmi,
ovo je za tebe”,
i pomilovala me,
onim lijepim krupnim očima.
Zbunjen, pozvah je da uđe.
Kafu, možda, bosansku?
Ne može, veli.
Cezar je čeka u kolima.
Ruka iz krasnog Niotkud
Dva i po mjeseca kako je otišla,
a sve češće mislim na majku.
Sve češće neki mrak,
odasvud,
na me navali.
Nema više,
baš nema,
onih telefonskih, nedjeljom,
kao ukradenih od Brodskoga.
Dok,
nekidan,
najednom,
ne dobih mail
iz zavičaja.
“Legla ti,
vele, iz banke,
na račun
njezina zadnja penzija.
Deblokirano!”
Dugo smo,
i baš svuda po stanu,
kad dubokim usnula je snom,
tražili njenu šifru,
sve s karticom.
Niđe!
Kao da je, i od sebe, predobro bješe sakrila.
“Zaklela bih se da sam je tamo,
eno baš tamo,
još juče turila!”
A sad,
kad na sve bez nje nekako svićem,
odlučila da nam pomogne.
Odozgo ili odozdo,
– iz krasnog Niotkud! –
da nas,
sijede siročiće,
malo,
tek mrvu praha nebeskog,
“uzbrdo
pogura”.
Mendela pred mojim vratima
E. Kazazu
Tek što napustih opkoljeni grad,
na vrata majčinog doma pokucao plav,
nabijen muškarac
u maskirnoj uniformi.
“Je li Vam sin kod kuće?”
Noge su mi se odsjekle,
pričala docnije mati.
Pitao jesmo li dobro,
je li nas ko dirao.
(U čaršiji, tada, gomila tužnih priča:
granate, krv, snajp, i nož,
zlo, zlo. ZLO! – posvuda.)
Kad mati,
vazdan na suzi laka,
stade da plače,
na čudnome licu –
isturene jagodice i bokserski nos,
a žive, mekane oči! – sinu mrvičak osmijeha:
“Neka, bako, bogati! Evo, zapali.”
Nije je mogao, žmaračicu,
bolje počastiti,
moj hrabri drug,
ratnik s Kobilje Glave.
Ispili oni tako,
jednu,
pa drugu ječmenušu,
fildžan viška, dobardan za namjernika,
tajni grb moje zemlje što u blato fašizma,
k’o u grob od guste ilovače tone
kad je ovaj svugdje,
osim na Balkanu,
debelo poražen.
I rastali vrelo,
k’o da se znaju bukadar godina!
Tri dana poslije prestalo je pucati.
On joj je,
mnijem,
donio mir,
čudni Mendela
pred mojim vratima.
Jedne smo večeri ovoga ljeta,
pod vedrim nebom Boračkog,
sa šakom dobrih ljudi, opet pili,
žestoko,
kao nekada.
Čuv’o mi leđa,
i tada,
kad posrnuh,
umalo ne padoh na očevim basamacima.
Položio, potom, u postelju,
pažljivo,
kao mati kad bepče u zipku spušta:
da ne prokmekne.
Da san mu ne razbije,
u param,
i u parčad.
(Iz knjige poezije Ruka iz krasnog Niotkud, Buybook, Sarajevo/Zagreb 2015.)
