(Iz knjige priča “Crna marica”, Zoro, Sarajevo 2006.)

 

Crna marica

“Crna marica”, izraz, ne vozilo, porijeklom je iz Ujaka Sama. Prema tumačenju Hasana Šipke, nekada je tamo, u SAD, živjela crnkinja Black Marie (Crna Marica), koja je u bostonskoj ulici držala krčmu u kojoj je to ime, zapravo, bilo popularno ime, a pravo ime Marie Lee. Luka…mornari…krčma… O, Čokoladna Marie Lee, alias Black Marie – kako si se održala među mornarima i dokerima?

Održala se bogme i više od toga! Crna Marica bila je krupna, jaka, k’o od brda odvaljena krčmarica pa je takva, gromadna, pomagala bostonskoj policiji ubacivati u policijska kola nakresane i silovne mušterije.

Oni kojima nije, od Maričinih pića, sasvim “puko film”, pamtili su ubacivačicu u policijska kola. Pamtili su i drugi. I Pripovijedali, pričali i prepričavali priče o Black Marie, I, kako to već biva ljudi su policijska kola u koja se trpaju i kojima se odvoze uhapšenici u zatvor nazvali po njoj – “black marie”.

Black Marie, crna bostonska krčmarica, uglavnom je zaboravljena, odavno mrtva. Marica,crna marica, živi i razvozi ljude širom svijeta, od mjesta ‘postupanja po nalogu’ do -šatrondže. (Srđan Arkoš “Bosanska vila ” broj 13, oktobar- decembar 1998. godine)

Činilo se da još nisu bili pošteno ni odmakli od Rijeke, a voz je več počeo polako usporavati.
“Zar već”, prozbori Hasan, posežući rukom ka unutrašnjem džepu sakoa.
“Ostavi, ta znaš brate da su kod mene”, tiho će žena. Na njenom su se umornom licu isticali svinut, orlovski nos i krupne zelene oči.
“A, ja, bogami si u pravu”, odvrati muškarac, s uzdahom olakšanja svalivši se natrag u sjedalo.
U kupeu se nalazilo još dvoje ljudi, mladić i djevojka, ali, isprepletanih prstiju, oni uopšte nisu obraćali pažnju na saputnike. Ovi sigurno nisu iz naših krajeva, pomisli Hasan, dok je po ko zna koji put popravljao busen dugačkih, potpuno sijedih vlasi. A fino sam je molio da me prije puta ošiša, promrmlja, osjećajući svrbež. Perut. Žena je lagano, bez žurbe, prekopavala po torbici, sigurna da se pasoši moraju nalaziti tamo gdje ih je ostavila.
“Šta bi ti bez mene, bolan ne bio,” obrati mu se ponovo, dižući pogled ka susjednom sjedištu. U uglovima usana titrao joj je blagi, podsmješljivi osmijeh – ili mu se barem tako činilo.
“A šta bih? Naš’o bih drugu, šta si ti mislila?”
“Jes’, jes’ sigurno opet neku budalu poput mene,”jetko zaključi žena, bez želje da nastavi s peckanjem.
Kako je voz već nekoliko minuta stajao, Hasan ustade i iziđe iz kupea da vidi dolazi li carina. No, hodnik je još uvijek bio sasvim pust. Valjda su i ostali putnici čekali dolazak uniformisanih lica.

Baci pogled kroz prozor. Visoko, na fasadi neugledne staričine zgrade, kočoperila se nesrazmjemo velika tabla s latiničnim natpisom: “Slovenska Bistrica”. Ispod nje, u potpuno istom obliku i veličini, bijelio se dio na kom je ne tako davno ime ovog graničnog prelaza bilo ispisano drugačijim slovima.

Na peronu nije bilo nikoga. Po bijesnom uvijanju zastave na platou, vidjelo se da je vani puhao jak vjetar. Jebem ti ‘vaki sedmi mjesec!
Još mračniji nego prije izlaska, Hasan se vrati u kupe. Nešto kasnije, staklena se vrata njihovog kupea naglo otvoriše.
“Dobra večer. Isprave, molim!”
Četiri para ruku brzo se vinuše u zrak, u pravcu momka, gotovo još dječaka u tamnosmeđoj uniformi. Baš kao i njegova žena, mladi je par imao plave pasoše s šahovskim poljem na koricama. Carinik ih samo ovlaš pogleda, provjeravajući da li fotografije odgovaraju njihovim vlasnicima. No, kad na red dođe njegov, Hasanov pasoš, star, iskrzan, crvenih korica, dečko ga stade pažljivo zagledati, okretati stranice naprijed i nazad, mjerkajući fotografiju i korice, svako malo premjeravajući Hasana.
“Mate vizu za Avstriju?” Carinikov grubi, duboki glas odudarao je od finog, nježnog izgleda, tek zacrnjelih brčića ispod nosa.
Nikad mu ne bih pogodio lik da je kojim slučajem po profesiji radiokomentator, pomisli Hasan, kome su često u skroz ozbiljnim situacijama padale na pamet smiješne, blesave stvari. To ga je od kad zna za sebe stravično nervirao.
“Nemam,” nabusito odgovori. “Rekli su mi da mi ne treba nikakva viza.”
“A ko vam je to rekao”, upita carinik, malko rastežući. Kao da je uživao u ovoj igri čija je pravila, u stvari, određivao sam znak na njegovoj šapici.
“Zvao sam ambasadu,” slaga Hasan, bijesan na sestru koja ga je, na kraju, ipak ubijedila da se sa starim pasošem još uvijek može normalno putovati. Lako je njoj brbljati iz Njemačke. Nema ona pojma šta se ovdje, zapravo, dešava.

No, s vana se bura u njegovom stomaku nije dala primijetiti. Mladić se, tobože, iznenadi: “Ooo! Zaista”, upita, da bi odmah zatim službenim tonom nastavio: “Onda vam moram reći da su vas pogrešno informirali. Ven!”
Muškarac i žena se zbunjeno pogledaše.
“Ven, rekao sam! Sa stvarima.”
Kad su napokon isprtljali sve stvari iz vagona – tri teška kofera i cekeri s hranom i sokovima, prtljaga koju je žena prije puta bezuspješno predlagala da prepolove, da ponesu samo ono najnužnije, budući da nisu znali šta im se sve, u ovim okolnostima može desiti – carinik im dade znak da pođu za njim, ka jednoj kućici stotinjak metara dalje, na samom izlazu iz stanice.
“A koferi? Moramo li i njih vući?” upita Hasan, jedva se suzdržavajući da ne plane.
“Vse.”
Voz je još uvijek stajao, mada na peronu, osim jedne šarene mačke koja im u trku presiječe put, nije bilo ni žive duše. Zašto ne polazi, pojavi se tračak nade u ženinoj svijesti. Možda, se ipak pokaže da mu viza nije potrebna…
Hasan zgrabi dva teža kofera, ostavljajući supruzi da se gomba s onim lakšim i sa cekerima.Trebalo im je dobrih par minuta da se, onako slabi, bez kondicije, iscrpljeni dugom boravku u skloništu, napokon dopeljaju do klupice ispred kuće, na koju im mladić pokaza prstom.
“Tu počakajte.”
Sklanjajući mokri pramen s čela, Hasan iskosa pogleda ženu. Još uvijek je izgledala mirno, ali ju je lako jedva primjetno podrhtavanje brade izdavalo. Plačipička, prošapta bijesno i rukom stade prepipavati okolo, provjeravajući jesu li sve stvari na broju. U stvari, najvažniji mu je bio veliki crni kofer, u kome je, ušuškane među pidžamama i džemperima, krio papire. Jedino njih mogao je smatrati nekakvim dobitkom iz čitave ove govnarije. Sve te napokon skinute maske, goli majmun u slici i prilici, definitivno sastrugana tanka oblanda dobrosusjetskih odnosa. Pa ipak… Sjeti se rastanka sa Dinom, najboljim ratnim drugom, blagog martovskog sunca, čvrstog zagrljaja i iskre u prijateljevom oku. On ih je čuvao, bdio nad njima nakon što su, jedne noći, lopovi upali u stan iznad, sve ispreturali, porazbijali…

I o tom bi trebalo pisati. Obavezno.
“Demirović! Vlezi!” zagalami nepoznat glas iznutra.
Na ulazu, Hasan se zamalo sudari s mladim carinikom. Na tren bacivši pogled ka kompoziciji, vidje u daljini još uvijek upaljeno crveno svjetlo semafora.
Službenik nije ni digao glave s papira tipkajući nekakav formular: “ImePrezimeOčevoimeGodinarođenjaMožeteizići.”
I prije nego što je prekoračio prag, začu prvo pištaljku, pa onda škripu metala. Nije morao ni okrenuti glavu u tom pravcu. Ravnomjerno kloparanje točkova, prvo veoma sporo a onda sve brže, šuplje je odjekivalo u okolnoj studeni. “Ode,” reče žena, tupo zagledana u nebo iznad planinskih vrhova. Skljoka se, k’o vreća krtole, pored nje. Voz je već zamicao iza okuke, gubeći se iz vidjela.
“I ja sam lud kad svakome vjerujem! Govorio sam joj da nemamo šanse, a ona: ‘Ljudi dolaze ovamo bez pasoša, u buljucima.’Bez kurca, mal’ ne rekoh! Eto ti sad – nema nikakvih problema! “Dobro je što nismo poveli i djecu,” po drugi put večeras pokušava ga umiriti žena. “Demirović! Vlezi!” “Gdje ste bili u ratu – Jeste bili u vojsci – Kad ste izašli – Legalno prijavljeni u Hrvatskoj – Status izbjeglice – Ven.”
Iscijeđen poput limuna, Hasan se ponovo strovali na klupu. Kad je po treći put ušao, Hasan je bio odlučan da protestuje, da nešto učini. Pobogu, kao da ovo nije nikad bila i moja zemlja! No, službenik ga odmah, s vrata, preduhitri novom bujicom pitanja: “OdaklekrenulizaSlovenijuKrajnjeodredišteKarteAtusu,” verglao je postariji, proćelavi debeljuco. Nos mu je još uvijek bio doslovno zabijen u formular koji je ispisivao. A kad napokon podiže pogled, obrati mu se malo sporije, no istim hladnim, ujednačenim tonom koji nije trpio prigovora:
“Gotovo. Moraćete malo počakati. Već sam pozvao auto da vas prebaci natrag, do granice.”
Hasan je još uvijek oklijevao da iziđe, okrenut, poput onih Egipćana na starim crtežima, tijelom na jednu, a glavom na drugu stranu.
“Vse jasno? Mate pitanja?”
“Da.. .Ovaj, nnneee,” rezignirano odmahnu rukom.Nije mi ona mačketina bez veze prešla preko puta.

“Doći će po nas, da nas odvezu natrag.”
“Ko će doći?”
“Ko? Kenjci i magarci! Milicija, ko bi drugi?!”
“A gde će nas onda iskrcati?”
“Pitaj ih ti, kad dođu.”

Samo da nas ne spengaju na trajekt, u Rijeci. Imao je još petnaestak dana dopusta, kolege iz crvenog krsta, u kom je zadnjih mjeseci radio, velokoušno su mu bile odobrile čitava dva mjeseca “traženja hrane u Hrvatskoj”. Svaki mu je sat proveden s djecom bio zlata vrijedan, posebno u okolnostima kad je svaki susret mogao biti ujedno i posljednji. Sreća da su ostali s bakom. A još sam je ružio da pravi paniku bez potrebe. Preplavi ga grižnja savjesti zbog grubih riječi upućenih majci, osjećaj na čudan način isprepletan sa samosažaljenjem. Čekali su, na hladnom vjetru. Žena je uporno odbijala da prigrne njegov sako – nije im se sad dalo prekapati po koferima, džemperi su se ionako nalazili pri dnu. Svijena u crni upitnik tu, kraj njega, nije ga ni doticala. Osjećao je neugodno lijepljenje znoja za potkošulju – i pored hladnoće čelo mu je još bilo mokro. Kosa ga je i dalje svrbila. Sve je bilo potpuno mimo, čak nijedan voz nije više protutnjao. Napokon, u daljini se začu brundanje motora. Malo zatim, na platou ispred kuće zaustavi se crni automobil, nalik na kombibus. Iz kabine izidoše dvojica policajaca u laganim, ljetnim majicama.
“Bogami se ovi pravo junače,” promrmlja, lagano ustajući.
Dvojica ih u prolazu uljudno pozdraviše, mladi čak prstom dotače šapku.
Nakon desetak minuta u kojima su se iznutra čuli samo nepovezani odlomci razgovora, smijeh i zezanje na slovenačkom, policajci izđoše, pokazavši im rukom prema autu.
“Idemo,” prozbori mladi, i bez riječi uze dva teška kofera. Hasan uze preostali prtljag i krenu za njim, osjećajući kako ga ženin pogled neprestano prati.
” Ajde, požuri, šta si se tu ukipila,” tiho zareža, ne želeći da ga policajci čuju. Žena lijeno, bez ikakva ubrzanja, ustade sa klupice i krenu za njim.
Uljudni je već otvarao stražnja vrata, pokazujući im da uđu. Primijetivši njihovu zbunjenost, čovjek se poče izvinjavati.
“Žao nam je, barem bismo gospođu sigurno smjestili naprijed, s nama, ali, vidite, kabina je tako uska. Moraćete se malo strpati.”

Kad su se vrata zatvorila, slaba se sijalica automatski ugasi i u crnoj marici zavlada potpuni mrak. U stvari, samo je odozgo, iz malog otvora za ventilaciju, dolazio tračak svjetlosti. Ali, i njega brzo nestade kad automobil poče vijugati putevima čiju su zapuštenost osjetili i te kako dobro, poput ping-pong loptica se odbijajući sad o jednu, sad o drugu stranu. U rijetkim intervalima kad su jurili ravno, grčevito se držaše za rubove daske uzduž karoserije, koja je, valjda, trebala poslužiti kao sjedalo.
“O, dragi Bože, šta dočekah! U pedestoj me spengaše u crnu maricu! Ko zna gdje će nas sad istresti?! Jadni smo ti ga mi!”
“Šuti, majke ti, šta si se tu usr’o?! Preko glave mi je tvog kukanja. Biće šta će bit’- i šta se tu može?” žustro se oglasi žena, glasom u kome nije bilo ni trunke bijesa, ni očaja, tek beskrajan umor uludo potrošenih godina, neprestanog, bespogovornog davanja i popuštanja, bez primisli – DO DANAS bez ijedne primisli – da je sve, u drugačijim okolnostima i, možda, s drugim čovjekom, moglo biti drugačije. Zatečen, otvorenih usta, Hasan je buljio u ono mjesto u mraku na kom je pretpostavljao da se nalazi ona. Osjetivši da ga nešto hladno miluje po obrazu, odvoji prste, pomodrele od stezanja daske, i pipnu sopstveno lice. Otkud snijeg u ovo doba, pogleda uvis, ka malom otvoru. Zaprepastiće se bašte. Automobil se, uz žestoku škripu kočnica, upravo zaustavljao.

Đurđa

 

 

Spava joj se. Od samog pogleda na pokretnu traku vrtilo joj se u glavi. Daj, slabotinjo, izdrži još malo, ugrize se za donju usnu.
“Oj, glupače,” jauknu, kažiprstom dotičući ujedeno mjesto. Dobro je, nema krvi, pomisli s olakšanjem, ni sama ne znajući zbog čega je, zapravo, važno to: ne krvariti.
Prljavim rukavom obrisa čelo, dobrano orošeno. Iako je u prostoriji – nekoj vrsti imrovizovane hladnjače – bilo prilično hladno, osjećala je da joj je odjeća natopljena znojem. Sve je nekako bilo sklisko, gnjecavo, prljavo.
A valjalo je do kraja smjene raditi nesmanjenim tempom. Meso se, barem do transporta, nije smjelo pokvariti. Inače, propade i onih bijednih 5 “orlova” dnevno – naknada za deset sati dreždanja kraj pokretne trake. Istina, naveliko se pričalo o silnim špekulacijama, “muvanjima” s posljednjim rokovima upotrebe, dogovorima guzonja sa ministrima. Naslušala se ona već takvih priča. Ali, nisu to bile njene stvari. Nje se to nije ticalo.
Uostalom, u poređenju s prošlim poslom – čišćenjem tuđih govana u javnom klozetu – može se reći da je ovo gospodski posao. U čistom si, ne šćavi, obično te niko ni ne kontroliše …Istina, u početku je nadzornik češće dolazio, nešto kao i pokušao, nabacio par riječi o eventualnom povećanju dnevnice na osam maraka “ako se dobro pokaže”, ali je brzo ustuknuo, presječen ljutitim pogledom. Onako oznojen, ljigav, utegnut u kroatu…
Nasmiješi se, nesvjesna da prstima prolazi kroz kosu. Ipak joj je godilo to udvaranje: narednog će joj mjeseca pedeseta, ali se to na licu a, bogami, ni na tijelu, ne primjećuje previše. “Još bi se mogla solidno udati,” glasno se nasmija, sigurna da je, zbog buke rashladnih uređaja, niko ne čuje.
Na trenutak se razvedri: već je septembar, početak škole. Vladan, već veliki dječko, polazi u gimnaziju. Odrastao dječak, momčina, a nimalo se ne osjeća da je već dobrano zakoračio u “magareće godine”: poslušan, mio, uvijek nasmijan – baš kao da su još u svojoj kući, u Konjicu – kao da nisu u ove tri godine otkako dolje bjesni rat promijenili ravno sedamnaest staništa, seljakajući se vazdan s jednoga mjesta na drugo. Staništa, dakle, jer o stanovima tu nije moglo biti riječi: podrumskih prostorija, potkrovlja, vešeraja, nekadašnjih velikih gospodskih ostava… Par su puta, po samom dolasku u Beograd, prespavali i na terasi, kod jednog prijatelja čiji je mali stan već bio pretrpan izbjeglim rođacima.
Bosancima, gorko pomisli na taj čudni narod koji se tamo, u zavičaju, odjednom, čini joj se, odricao imena zemlje u kojoj se je rodio, a ovdje, u pretrpanom velegradu, ga, opet, niko ne prihvata. Više se nije čudila što joj djecu u školi zafrkavaju zbog očevog prezimena. Svakog gosta tri dana dosta, umorno uzdahnu, pomislivši na žestoku svađu sa sestrom, već više od trideset godina Beograđankom, i žurnog seljenja iz njenog velikog stana preko puta hotela “Jugoslavija”.
Najednom osjeti kako joj srce užurbano lupa. Duboko uzdahnu, pokušavajući u tu nemirnu, prerano ostarjelu “pumpu” ubrizgati dovoljnu količinu kisika. Lijevom joj stranom tijela prodjose trnci. Doktor joj je rekao da ne smije ni pomisliti na bilo kakvo naprezanje, da se mora odmarati, šetati.
Jebeš ti njega, pojma on nema šta je život, odmahnu rukom, prevrćući bijelo, mekano pileće meso s jedne na drugu stranu. ”A ko bi onda hranio ono dvoje mačića,” promrmlja, i sama svjesna da su “mačići” već skoro odrasli ljudi.
“Zašto mašete, zaboga, ” prenu je hladni nadzornikov glas. Stajao joj je iza leđa. Otkud ga samo đavo donese. Prikrada se čovjeku kao mačka, pomisli, spustivši pogled ka traci. “Šta ste se tu ukipili, zašto samo stojite k’o drvena Marija? Zar ne vidite da oni dolje dangube, čekajući da vi završite svoj deo posla.”
I doista, dolje, u dubini prostorije, Đurđa ugleda k njoj usmjerene ljutite poglede. Nešto su joj dovikivali, žustro mahali rukama, ali je je buka rashladnih uređaja sve nadglašavala. Zato ona samo sleže ramenima, nemušto se pravdajući, pa opet spusti pogled. Prsti su sad brže “svirali” po sirovom mesu, spremajući ga za tuđe trbuhe. Ko ih šiša, baš k’o da i njima nije drago malo predahnuti.
Najednom, pogled joj pade na veliki mesarski sto, svega nekoliko metara udaljen od mjesta na kome je već satima stajala. Na njemu bi obično bivale odlagane velike kartonske kutije, u koje su kasnije, na kraju cijelog ciklusa, pakovali piletinu. Tamo su sad, na dva ogromna poslužavnika, najednom, kao niisčega stvorena, stajala brda đakonija: miješano meso, pečena piletina, sir, pršuta, kajmak – sve to garnirano povrćem, kuhanim jajima, ukrašeno senfom i majonezom…Otkud sad ovo? Na tren pomisli da je doista “otkačila”. Nije joj se valjda počelo priviđati?!
A onda krajičkom oka spazi nisku, guzatu ženu u bijeloj kecelji kako se žurno udaljava u pravcu wc-a. Bila je to Mara, iz menze. Pa da, sinulo joj je, danas direktor priređuje prijem za poslovne partnere. “Opet će se nažderati k’o svinje,” tiho prozbori sebi u njedra, plašljivo se osvrnuvši. Srećom, nadglednik već bijaše otperjao. Mora da mu već uveliko curi voda na usta, pomisli, nastavljajući ples prstiju.
Srećom, lupanje srca bijaše prestalo, tako da je sad mogla koliko-toliko mirno nastaviti posao.
Djeca su se, vjerovatno, već vratila. U stvari, Vladan sigurno, a za Tanju – za nju nikad nije mogla biti sigurna. Ona joj je, zapravo, u cijeloj ovoj zbrci bila najveća briga. Svega dvije godine starija od brata, a već joj izmiče kontroli, uveliko se smuca naokolo, svako malo mijenjajući “ozbiljne veze”. Nervozna, brza na jeziku, ništa teže od kašike, “isparila” bi svaki put kad bi sa stvarima prtljali s jednog kraja Beograda na drugi. Docnije bi izmišljala stotine najrazličitijih isprika, tako da su skoro svakog mjeseca Đurđa i Vladan sami morali vucarati najlonske vreće, i kese, i cekere, i kofere – ono nešto svakojako skupljene sirotinje. A kad bi, umorni i zadihani, u svom najnovijem “gnijezdu”, napokon sjeli da malo odahnu, “gospođica” bi se napokon pojavila, nervozna i nezadovoljna, konstatujući da od “novog posla” nema ništa. I, naravno, odmah počela šnjuhati po kući, tražeći nešto za jelo.
Poslije nekoliko žučnih prepirki, teških riječi, lupanja vratima i “odlazaka zauvijek”, Đurđa je odlučila da više ne načinje osjetljive teme. “Krivu Drinu niko ne ispravi,” vajkala bi se, svjesna da bi slijedeći infarkt doista mogao biti koban. “Samo da se ovo što prije završi, pa da se vratimo kući,” tješila bi se u takvim prilikama.
Ali, vijesti iz Konjica, rijetke i kontradiktorne, nisu davale puno razloga za optimizam. Ovdašnji su mediji, naime, neprestano trubili o “masakrima nad srpskim narodom”, spominjali Bradinu i Ćelebiće, dok su sve rjeđe izbjeglice pričale o svakodnevnom granatiranju Grada. Prema nekima, već više od polovine kuća bilo je srušeno ili teško oštećeno. Zapravo, iako ni na početku rata nije bilo lako, prava je “tarapana” nastala tek kad je započeo otvoreni rat između dva prvotna saveznika. Tek tada je obruč bio konačno dovršen, a Konjic konačno odsječen od puta ka jugu, ka moru.
Baš u to vrijeme, javljeno joj je da je njena kuća dva puta pogođena. Jesu li je imalo zakrpili? Imaju li barem plastičnih folija, za krov, pitala se, pazeći istovremeno da ne uspori rad ruku.
“Sreća da je Braco tamo.” Uzdala se u bratovljevu upornost. S druge strane, i njemu je već bilo skoro sedamdeset, boga pitaj može li se više i verati po krovnim gredama. Na drugu sestru, koja je takodje ostala dolje, i njenog sina nije previše računala. Ona isprepadana a on smotan, blago se nasmija, brišući znoj sa čela.
Opet krišom pogleda ka tacnama. Sve je još bilo tu, na mjestu. Mara se još nije vraćala.
A što ja ne bih… Istog se momenta prepade opasne misli. Na stolu ionako bijaše djeci za ručak ostavila tek dva malena paradajza, tog jutra dobijena od neke dobrice, zemljakinje, na pijaci. I još, par kriški hljeba i malu jetrenu paštetu, za koju se nadala da se još nije pokvarila. Sebe je, na polasku u drugu smjenu, “častila” s tri kocke sećera. Neka, ionako sam deblja nego što bi trebalo.
U to se, u dubini hale, otvoriše klozetska vrata, i konobarica ponovo žurno propasa, ne pogledavši ni nju, ni velike poslužavnike. U glavi joj se vrtilo, oblici se predmeta razlili a pred očima joj se pojaviše iskrice. Pogleda prema velikim pokrtenim vratima: još uvijek su se njihala, s vremena na vrijeme otkrivajući djelić hodnika što je vodio prema Upravi.
“Guzonje, kravataši,” bijesno pomisli, ljuta na samu sebe zbog te zavisti.
Prije je nikad ne bi spopadali takvi osjećaji. Zapravo, kao računovotkinji u velikom preduzeću, bilo joj je sasvim svejedno kakvu platu ima direktor. Imala je sasvim dovoljno za život. I više od toga.
Pa čak i kad se, dvije godine pred rat, nakon silnih peripetija, napokon razvela, bila je sigurna da svojom platom može hraniti njih troje. A ako joj štogod i zafali, vješta krojačica, uvijek bi se našao neko kome je trebalo suziti pantalone, sašiti novu haljinu, bluzu, prepraviti stari mantil…
Promijenila sam se, uplašeno pomisli. Vrtoglavica se malo smirila, obrisi stvari opet učvrstili. Samo su koljena i dalje klecala. Rukom se dohvati džepa. Ništa. Treću je kocku pojela još prije sat i po. Pogleda na sat, pa opet prema tacnama. Pola tri. Još samo pola sata. Osvrnuvši se još jednom oko sebe, munjevito priđe stolu, zgrabi dva velika, još topla bataka s krajeva ovala i strpa ih u njedra, u džepove košulje, ispod debelog džempera. Potom, uvjerivši se da se izgled tacne nije mnogo promijenio, žurno poravna gornji rub kecelje i mirno se vrati za traku.
“Ko vas šmirgla, Beeeograaađani,” prodera se kao mahnita, sigurna da je zbog buke rashladnih uređaja niko ne može čuti.
Bacivši pogled niza se, uvjeri se da se na odjeći ne primjećuje ništa neobično. “Ionako su mi sise sasvim usahle,” našali se, s nešto manje gorčine. Toplina pečenog mesa prijatno joj je draškala kožu.
“Samo da ne zaspu dok ja dođem,” mrmljala je kao u transu, sad već s lakoćom, spretno prevrćući batačiće. A kad se, nešto docnije, poslije dugog čekanja na stanicama i guranja u tri gradska autobusa, napokon dohvatila beogradskog predgrađa, našla ih je kako spavaju, usred bijela dana. Nepokriveni, na po golom podu pobacanim dušecima. Tužna i mrtva umorna, i ona se, onako u odjeći, svali pokraj njih, smjesta tonući u dubok, okrepljujući san. Grudi su joj i dalje čuvala dva pečena bataka, ostavljena da se do zore krčkaju na vatri bolesnog, aritmičnog srca.