Patriciji van Haaren

 

“Ona je najbolji čovjek

koga poznajem,”

veli zet,

odsutno zagledan

kroz zamagljeni prozor.

 

Namah se vratim

trideset ljeta unatrag,

ono kad smo bježali

iz balkanskoga grotla:

ona i muž nas,

sve sa djecom,

potrpali u auto

pa krišom,

preko grane.

 

Ne, ne bijasmo im mi

ni prvi,

ni zadnji njihovi

ljudi u nevolji:

preveslali su oni tako,

na sigurno

mnogo naših,

ratom izluđenih duša.)

 

A na tom malom prelazu,

tada, ni žive duše:

tek bijeli trag na mjestu

čuvareve kućice

i dvije izbledjele zastave:

ona sa orlom, i kandžama,

i holandska trobojnica.

 

Živjela je kratko,

ta dobra žena.

Jedva šezdeset ljeta.

A, kao u onoj čuvenoj bajci,

mnogo mrvica,

dobroga kruha

za sobom

posijala.

 

Ma da je i samo to,

u tu gustu noć,

našoj djeci darovala,

potvrdila bi staru istinu

da je svitac,

ma i na tren osvjetlivši

put onima što lutaju,

savršeno i do kraja

ispunio svoju

svetu misiju.

 

 

II

 

Bio sam

na njenoj sahrani.

 

Puno ljudi,

vrelih riječi

i njene,

samo prije nekoliko dana

odabrane muzike.

 

Iste večeri,

mrvu istrošen,

uz čašu i mûk,

dugo zurim

u, na posljednjem oproštaju,

dobijenu sliku

njenog lica.

 

I ono je, dakle –

okruglo, vedro, lijepo –

tog popodneva

(kao i sve naše jednom što će)

prevoreno u fini,

vreli pepeo.

 

 Goran Sarić