Indijanac
U dnevnom krugu plastikom,
čim skrenem za ugao,
malo prije bijele škole sa slamnatim krovom –
De Witte school –
uvijek kad je sunce
prođem pored tog čovjeka.
Ma neka ga je i mrva,
žutog,
međ’ tustim oblacima,
on sjedi pred vratima kućice u redu,
sâm-samcit,
samo u gaćama.
Nos bokserski, baburast,
sitne oke,
a vàs crven k’o rak!
I nikad, ama baš nikad,
nikoga s njim,
niti iz kuće muzikice,
u rukama novina,
čaše ili kriške kruha.
Nasmješimo se jedan drugom,
tako,
i glednemo u nebo.
I uvijek se isto,
u prolazu,
upitam:
kad li se njegova butiga zatvara?
Goran Sarić ( Iz novog rukopisa “Eho tuđe pjesme”)
