Ne moraš ići daleko
– na odmor, plažu, planinu – da
da svjedok si čudu.
Ona se dešavaju tu,
svuda oko nas.
Jutros, u šetnji,
recimo,
nisi na ulici
– a pun ih pločnik! –
zgazio nijednog puža.
Onako tusti i smeđi,
zbunjeni bez tereta
na skliskim leđima,
rđavi duguljasti novčići,
pletu ti se pod nogama.
Ni njihov
srebrnkast trag,
pun jutarnje rose,
nijednom im
nisi ugazio!
A pri povratku,
na prvome,
mlakom suncu,
u vrtu ti nikao cvijet!
Holandski božur,
u boji prijetećeg
ljubičastog neba.
I šta da tražiš više,
od tog čuda,
od života?
Goran Sarić
