Sinoć sam opet sanjao rat.
Moj gradić na Rijeci,
stisnut visokim gorama –
sićušno slovo “a”
između dva,
k’o tuč teška,
suglasnika.
(Tamo sam ja,
nevičan vojevanju,
miš u duploj “ratolovci”
s majkom proveo
dvije studene,
ratne zime.)
Toliko o snu.
Sad opet je jutro.
Žurim na rađu,
stiješnjen u dugoj
gujama sličnoj
koloni auta.
Ni amo, ni tamo,
nikuda.
A kad sjetih se sna,
najednom mi se
ide u halu.
O, bože,
kako mi se
u halu ide!
Goran Sarić
