Goranu Kovačeviću
Krenem da,
poslije mnogo ljeta,
nazovem starog druga.
Umro mu brat,
nekad moj najbolji drug.
Onaj koji je,
mudar,
iz grada šmugnuo
u pravi čas,
prije no su se šuma
i sav njen luč,
smola, zvjeri, ptice
zapalili poput lucifera.*
Nas dvojica ostali
da se kuhamo
i sve tako, krčkajući,
veliki jarani postali.
Poslije požara,
i mi kapute zgrabili,
dronjke,
kese,
tanke buđelare,
pa svaki
na svoju stranu.
Krenem da ga zvrcnem,
velim,
danas,
u zrak da dignemo
vrč od riječi
u slavu onog
što nas je
lijepim vezivao.
Pođem,
pa stanem.
Puno je ljeta
od tada minulo.
Ona šuma već
dobro zagustila.
I sâm sam,
mnogim vodama ispran,
odavno neki
drugi čovjek.
Kakav je on?
Ne treba bàrkati,
čak ni kad su
dobri,
naši,
davno usnule
duhove prošlosti.
Goran Sarić
—-
* lucifer – šibica (hol.)
