Kad sam prvi put “opleo”
po vojskovođi
nekoliko stotina njegovih vojnika
iz utrobe zemlje,
vlažnog iz podruma.
‘ebalo mi je oca,
izdajničkog.
Inkognito.
Kad sam to uradio
i drugi put,
zamjerivši mu znak na šapki
i krvave mrlje na uniformi,
više hiljada istih
nasrnulo je
na moj blog.
Ali sad se nisu krili.
Sad su pisali, vrijeđali,
prijetili i psovali
pod punim imenom
i bezimenom.
Prijetili da će mi doći
u dvorište, noću,
s motikama, lopatama
krampama
i upaljenim bakljama.
Te večeri sam se
fino spakovao –
donji veš, knjiga,
četkica za zube –
legao u krevet
i miran usnio,
oduševljen napretkom
naših dobrih ljudi,
i naše male države –
ostrva
na kraju svijeta.
Goran Sarić
