“Han”, Dino i ja

 

 

Jutros idemo malo dalje na kafu, u restoran “Han”. Restoran je smješten blizu kapije fabrike “Igman”, odmah pokraj Neretve. Tu na terasi uvijek pirka vjetar, pa i kad sve stane a zrak visi u zraku kao  plahta. Restoran se nalazi nešto dalje od naše kuće, pa će to do večeri vjerovatno biti jedina šansa da malo protegnem protezu.

Sa jedne klupe blizu restorana pozdravljaju nas dvojica muškaraca. Jednome je, po mojoj procjeni, pedesetak ljeta, a drugi je baš “zagazio” u jesen života. “Stari starac”. Ali vitalan, živahne mimike i radoznalog pogleda. Zastanemo.

“Dobro jutro.”

“Jutro”.

“Vi ste sigurno Goran Sarić,” veli mlađi.

“Taj sam.”

“A ja…”, kolebljivo će mlađi, “… i ja sam odavde, ali već dugo živim u Beogradu.”

“Lijepo,” velim mu.

“Znate,” kaže čova, “ja Vas redovno čitam. Vaši tekstovi mi već godinama ulepšaju prvu kafu.”

Priznajem, odjednom mi nešto toplo oko herca.

“Lijepo,” ponovim. Kao kakadu.

“A šta mislite koliko ja imam godina,” najednom se u razgovor udjene vitalni starac.

“Pojma nemam, iskreno,” odgovorim, gledajući ga ravno u živahne okice.

“Devedeset i osam!”

“Mašala,” uzviknem, iskreno iznenađen. Tolike godine, takva vitalnost zaslužuju i više od respekta. Na licu tek nešto bora. Sjajna  genetika!

Čovjek reče se preziva Tulić. Znam to prezime, u ovdašnjoj sam školi imao nekoliko učenica s njim. Curice koje sam tada znao bile su iz finih gradskih familija.

“Ja Vam dobro pamtim tri države,” veselo veli starac.

Pa da, pomislim. Balkan.

I, koja je bila najbolja, zaustim da ga upitam, ali se ugrizem za jezik. Ovdje se takva pitanja ne postavljaju. Ko zna kako bi me shvatio.

Već neko vrijeme stojimo kod klupe. Teže mi je stajati nego biti u pokretu. Zato se nabrzinu, ali ljubazno, oprostimo od njih dvojice i produžimo prema restoranu.

Već treba bježati u hlad. Čeka nas još jedan vreo dan.

 

***

 

Dok smo srkali kafu u “Hanu”, prijatelj, isto odavde, mi porukicom javlja da je neko sinoć u Konjicu izvršio samoubistvo. I to u mojoj ulici! Pita me znam li ko je to bio.

Pojma nemam. Sinoć smo skoro do ponoći sjedili na avliji kod rodice i njenog muža. Doduše, u jednom trenutku smo čuli da ulicom prema obližnjoj šumi jure kola s rotacionim svjetlima, ali bez sirena. Na tome se sve i završilo.

 

Dok smo mi, znači, eglenisali, pili i sladili se neko je tu, u našoj neposrednoj blizini, od svog života napravio tragediju.

 

***

 

Dino i ja smo prijatelji još od rane mladosti. Zbližila nas muzika. On odlično svira gitaru, a obojica smo veliki diskofili. Imao je odličnu kolekciju ploča, pa smo u njegovoj sobici često znali satima sjediti i slušati ploče. Svakom svoj dio posla: on svirucka ili mijenja ploče na tosci 20, a ja slušam, i točim nam vino.

Poslije je, u ratu, kao vojnik Armije BiH, kad je god mogao štitio mene i majku. Tada je već živio u blizini, tačno prekoputa naše kuće. U to doba je bio jedan od boraca s ljiljanima koji su se iskreno, svim srcem borili za komšijsku Bosnu i Hercegovinu. Za fildžan viška. Branio je svoju kuću, ženu i djecu, grad i sve komšije. Jednom, kad nam je bilo baš “gusto”, probdio je noć kod nas u skloništu da nas neko ne bi dirao. Spavao na stolici. S puškom u ruci.

Poslije rata se odselio. Tada sam ja s porodicom već odavno bio u inostranstvu. Iz naše ulice ga otjerala jedna stara budala, alkoholičar koji ga je – samo on zna zbog čega – stalno provocirao. Iako ga je moj prijatelj, neustrašiv momak, mogao sravniti sa zemljom, ipak je odabrao drugi put. Susjed je bio druge nacionalnosti, pa Dino nije htio da ljudi misle kako je to razlog njihovog prijepora. Kupio je komad zemlje u obližnjem zaseoku i tu napravio kuću.   (Nastaviće se…)