Fudbal SPecijal (4)

 

Mundijal ’26 se bliži kraju. Još par utakmica i gotovo.

 

Počećemo utakmicom Armade protiv Galskih pijetlova.

I ptice na Ajfelovom mostu znaju da sam u prvom nastavku ove “SP-trakavice” kritikovao francuskog izbornika Didier Deschampsa, do ovog prvenstva, po meni, jednog od najvećih “ubica” okumilog nogometa. Čovjek se donedavno, što se stila i načina igre Trikolora (Les Blues), mirne duše mogao nazivati trenerom sa zadrškom. Neosporno je da je on kao selektor Francuza bio veoma uspješan. Uostalom u toj je ulozi bio i na “krovu svijeta”. Ali stoji i to da je za njegovog mandata igra njegovih izabranika (pre)često bila za negledati! Mogli ste je mirne duše koristiti kao sredstvo za uspavljivanje!

Na ovom prvenstvu nije bilo tako. Sve do polufinala Francuzi su  odigrali krasan, lepršav turnir: Mpape, Olise, Osama Dembele i društvo su protivnicima “kičmu lomili” agresivnom, maštovitom igrom, sa dosta presinga i nepredvidljivih kombinacija. Zbog toga, ali i zbog ranog ispadanja Brazilaca, Nijemaca i Holanđana, te prilično traljave igre Španaca na samom početku turnira, mnogi su ih već nakon osmine finala vidjeli kao glavne kandidate za osvajača pehara Julesa Rimeta.

I tako sve do polufinala. Kad Španija, očito, nije marila za tog zeca u šumi. U polufinalu su Merino i ostale “ovčice” sa Iberijskog poluostrva potpuno “dekonstruisali” do tada, činilo se, savršenu igru Francuza. Tu je naročito srednji red odigrao važnu ulogu. Rodri, Fabijan Ruiz i Olmo uhvatili za šiju Galske pijetlove! Tužno je bilo gledati njihovog selektora kako kao kip sjedi na klupi, ne znajući šta mu je činiti. A to mu je bila zadnja utakmica na tom položaju.

Moram priznati da sam prije utakmice, kao ljubitelj igre i nadigravanja, bio za Francuze. Poslije mi je, ne samo iz političkih razloga, bilo drago što su ih Španci deklasirali.

Tek kad je sve minulo sjetio sam se starog pravila: na velikim turnirima svaka, ali baš svaka, ekipa odigra bar jedan slab meč. Onim bolje vođenim to se dešava odmah na početku. A onda počnu da rastu. Ako pogledamo istoriju svjetskih prvenstava, vidjećemo da su u tome Talijani neosporno najveći majstori. A onima s manje sreće protivnik “ahilovu petu” pronađe pri kraju “balade”. I onda im nema lijeka. Upravo to se je desilo Francuzima, pa sad plaču na Champs-Élysées-u. Tu im više ni Dragan Stojnić ne može pomoći.

Drugo polufinale je bilo još šokantnije. Najbolji primjer slučaja kad kod poraženih najlošiji igrač, iako nije ni kročio na travnjak, gubi već dobijenu utakmicu.

Naravno, radi se o treneru Engleza, relativno mladom Nijemcu Thomasu Tuchelu (1973). On je svojim igračima nakon vođstva u 55. minuti komandovao da “iskopaju rov” na 20 metara od svog gola i tu pokušaju zaustaviti Mesija i Kompaniju. Potpuno neshvatljivo! Jer i fudbalski analfabeta zna da je to, s obzirom na kreativnost Messija i društva, to naprosto nemoguća rabota. Čak se i siroti Harry Kane, najbolji klasični ´špic” današnjice, pognute glave vratio duboko u rikverc, pred svoj “kokošinjac”!

Moj sarajevski prijatelj, vrstan znalac nogometa, kaže da još nikad u životu nije čuo, a kamoli na travnjaku gledao formaciju 1-3-7! A kad  pritom Messiju i najboljim napadačima u plavo-bijelim dresovima  ostaviš i petnaestak metara slobodnog prostora da prvo razmisle šta im je činiti, a onda to i provedu u djelo – pa to je ravno  (sportskom) samoubistvu!

Da sam ja neka “čivija” u engleskom FA, ne bih Tuchelu nakon tekme dozvolio ni da uđe u svlačionicu i oprosti se sa igračima. Crveni karton na licu mjesta!

 

Prvo poluvrijeme utakmice za treće mjesto definitivno dokazalo je kakvu je ka-ta-stro-fal-nu grešku Tuchel načinio kukavičkom taktikom u zadnjih pola sata utakmice. Maestralna partija Sake i Rašforda pokazala je kakvim je sjajnim napadačima on na turniru dodijelio epizodnu ulogu. Pa  njih dvojica su brzim kontrama bezmalo pola tima Argentine mogli držati na svojoj polovini!

Ovako, vratili su se u London sa bronzom bez sjaja.

Finalnu utakmicu gledao sam kod kuće, u zavičaju. Prijatelj i ja se nacalili pred tv, nazdravili i šutke zabuljili u ekran. I već nakon petnaestak minuta zagledali jedan u drugog. “Gaučosi” ni da pipnu “teledirigovanu” loptu! Ma više ju je, prokletom dlakom kose, taknuo nesretni hrvatski reprezentativac zbog kojeg su “kockasti” ispali iz takmičenja, nego što su se Mesi i društvo na početku utakmice sastali sa loptom!

“Na početku utakmice”? Argentinska golgota nastavila se i dalje, sve do, i preko vodopijuće pauze.

Argentina, prvo poluvrijeme: “nula bodova”. Nula udaraca u okvir gola. Nula pokušaja da se ugrozi protivnički gol! Da li je to ikad zabilježeno u SP-finalima?!

Gledam sirotog Messija, zvijezdu prve faze takmičenja: nemoćno trčkara po terenu, očekujući da mu neki od suigrača napokon doturi “pametnu” loptu. Ali te lopte za njega te noći nije bilo. “Ukrali” mu je Rodri, Fabijan Ruiz i ostali “srednjaci” Armade. Genijalni strateg na klupi Španaca je znao da problem nastaje tek kad Messi dobije loptu u noge. Stoga je svojim veznjacima naredio da mu potpuno presjeku dotok lopte. Čim bi neki od Argentinaca samo pomislio da doda loptu Messiju, trojica bi nasrnula na njega. K’o gladni vukovi!

Kako u prvom, tako u drugom poluvremenu. Samo što su tada Španci kreirali više šansi. Ono što se mnogima u polufinalu učinilo kao loš dan Francuza, sad se pokazalo kao genijalna strategija Čovjeka s klupe. Tamo gdje su mnoge na papiru jake selekcije pale zbog manjkave – najčešće kukavičke – taktike trenera (Brazil, Njemačka, Holandija, Engleska…), kod Španaca se dokazalo kao zlatna prednost. Mudrom i hrabrom postavkom igre, te izvrsnim tempiranjem forme ka završnoj fazi takmičenja trener Španaca, do ovog prvenstva široj javnosti relativno manje poznati Louis de la Fuente je pokazao šta sve u fudbalu možete postići kad vas vodi mudar taktičar. Slijedeći podnaslov kradem sa interneta: “Prije nego što je osvojio Svjetsko prvenstvo, Luis de la Fuente okrunio se naslovima europskog prvaka u kategorijama U-19 i U-21, a potom je prije dvije godine osvojio Europsko prvenstvo i sa seniorskom reprezentacijom.”

Do kraja finalne utakmice sam se bojao samo da poslovično prgavi i “prljavi” Argentinci ne zabiju kakav slučajan gol sa distance. Ili da se matori Lionel napokon ne probudi iz sna ljetne noći.

Ni jedno ni drugo se nije desilo. “Gaučosti” su finale počeli i završili sramotno, sa “nula bodova”. Ne pamtim takvu nemoć u finalima svjetskih prvenstava. Na kraju su od mrzovoljnog Trumpa dobili utješnu nagradu. Zlato je, na Donaldovu veliku žalost, pripalo “crvenim” Špancima. A na radost svih nas koji volimo fudbal kao igru i nadigravanje.

 

 Goran Sarić