Fudbal SPecijal (3)

 

 (utakmice zadnjih 32 i osmine finala)

 

Osmina finala počela je sa razočarenjem: po imenima silni “kanarinci” odvajkada poznati po lijepom i maštovitom fudbalu, nastavili su s prilično blijedom igrom iz grupne faze takmičenja. Silno su se namučili s žilavim i brzim igračima iz zemlje zalazećeg Sunca.

U čitavom prvom poluvremenu Brazil je izgledao zbunjen i nemoćan. Ništa od sambe na travnjaku! S druge strane, Japanci su, kao i obično, bili brzi, precizni, čak jači u duelima.

Ipak, “Kanarinci” tu (još) nisu umrli pjevajući. U drugom poluvremenu su zaigrali kao preporođeni. Casimiro, vrlo važna karika u žutom dresu, izvrstan igrač, ali koji je u prvih 45 minuta sve i jednu loptu dao protivniku ravno u noge, u nastavku je postao ono što najčešće jeste: pravi dirigent tima. Pod njegovom “palicom” su se Brazilci prenuli i napokon počeli igrati igru. Na koncu ih je spasio napadač Arsenala Martinelli golom u 96. (!) minutu utakmice. To je barem djelimično bila i kazna za kukavičluk japanskog selektora, koji je u nastavku pravio isključivo defanzivne zamjene igrača.

Sreće da ga “vile nosaju” nije bio holandski selektor Koeman. Njemu nijedan Oranje napadač nije bacio pojas za spašavanje. Koeman je utakmicu protiv Maroka, uprkos odličnim navalnim igračima, počeo s bedemom od čak pet odbrambenih igrača ispred svog gola! Time je unaprijed izgubio bitku na sredini terena, pa je logično da su Marokanci većim dijelom dominirali na terenu. Čini se da se zapravo i nisu previše borili da zabiju pobjedonosni gol. Znali su: ako dođemo do penala, pobjedili smo! Holandija i penali: to je jedna beskrajna, tužna priča.

Zato je, zbog “rovovske” postavke igre, za svekolike holandske medije poslije utakmice postojao samo jedan krivac za poraz: najslabija karika Oranje-tima sjedila je na klupi. Zato pretpostavljam da se Koeman sutradan nije ni vratio u Holandiju, nego je odmah produžio za Barcelonu, gdje gradi kuću “za stare dane”. Koji ponekad dođu i prije no što im se čovjek nada…

No, pustimo sad Koemana. Nego, iza kulisa Oranje tima odvijala se jedna velika ljudska drama. Naime, u toku prvenstva vrsnom napadaču Liverpula Codi Gakpu je u domovini umrlo još nerođeno dijete. Sin. I pored toga, Toni je insistirao da nastavi igrati sa svojim drugovima. Njegove suze nakon postignutog gola za vođstvo protiv Maroka bile su, što se mene tiče, najdirljiviji, smijem li reći: najljepši trenutak utakmice. Kapa dolje, Codi!

Iste (ne)sreće kao i Koeman bio je mladi njemački izbornik Julian Nagelsmann. Ranim ispadanjem protiv Paragvaja, ali i blijedim utakmicama u grupnoj fazi (izuzev prve utakmice) Mannschaft je potpuno iznevjerio očekivanja nacije. A u takvim situacijama se uvijek zna ko će to da plati. Pritom mi se ne čini najvažnijom tužna činjenica da su Nijemci protiv “kasapina” iz Paragvaja brutalno pokradeni. Nego, vremena se mijenjaju. Dolaze neke nove reprezentativne vrste. Fudbal odavno više nije igra u kojoj “22 igrača trče za loptom 90 minuta i na kraju uvijek pobjeđuju Nijemci.” (Gary Lineker). Ako, pored svih aktuelnih skandala i nepravdi, ima nešto dobro na ovom prvenstvu, to je da su mnoge reprezentacije iz  “malih” reprezentacija pokazale da se itekako dobro znaju suprotstaviti poznatijim reprezentacijama: Kurasao, Zelenortski Otoci, Južna Koreja… To ovo prvenstvo čini posebnim.

Što se ostalih utakmica ove runde tiče, pomenuo bih, naravno, i BiH. Negdje sam već napisao: naši su igrali solidno, časno se borili i pokazali da od njihovog mlađeg dijela u budućnosti itekako imamo šta očekivati. Mislim samo da su u nekim trenucima mogli biti malo drčniji.

Što se Hrvata tiče, prekršiću samome sebi dato obećanje da o njima, više neću pisati dok “thompsonuju”. To ipak ovdje činim samo zato jer su ispali na doista, po sudije i cijelu FIFA, sraman način. Način koji se, uostalom, savršeno uklapa u mafijaški način vođenja svjetske fudbalske organizacije: skandal s nepuštanjem somalijskog sudije u SAD, sramotna negostoljubivost prema Irancima, Trumpov telefonski poziv talijanskom infantilnom idiotu… Ako je i od Trumpa i korumpirane FIFA-e – previše je!

 

A sad kratko o utakmicama osmine finala. Prvo, drago mi je što su Francuzi odvratno grubim Paragvajcima dali “šup-kartu bez povratka”. Ovakvima, nije im ni bilo mjesto na smotri najboljih reprezentacija svijeta. Potom, silno se radujem još jednoj pobjedi, fudbalskim aršinima gledano, Davida nad Golijatom. Favoriziranim “Kanarincima”, koji su na travnjacima Amerike više ličili na raštimani orkestar nego na vatrene plesače sambe, sudbinu je zapečatio jedan Viking, pardon, Erling! koji kao da je iskoračio iz stripa: visok, jak, plav, duga kosa…

No, “i mi Englezi kejna za trku imamo”. I to kakovog: Hurricane! Šalu na stranu: Harry Kane je igrama i u Bajernu, a posebno sad, na svjetskom prvenstvu, pokazao kolika je šteta što ga nismo još češće gledali na malim ekranima. Jer, ruku na srce, Totenhem nije niti City, ni Arsenal, a bogami ni United. Ko zna koliko nam je trenutaka fudbalske čiste sreće još mogao podariti?

Iako su odigrali najbolju utakmicu na turniru, Ronaldu i društvu to nije bilo dovoljno da protiv Armade izbore prolaz među osam najboljih.

A ne mogu vam reći koliko mi je srce zatitralo od radosti kad su Flamanci i Valonci onako “isprašili” Trumpove i Infantinove “štićenike”. I nad trupkom ima bog! U ovom konkretnom slučaju ime mu je meni, moram priznati, još do prekjuče nepoznati Belgijanac C. De Ketelaere. Igrač koji fudbalski kruh zarađuje u Italiji, u Atalanti Bergamo. Aferim, momče! Bilo bi mi drago da se kao utvara bar jednom pojaviš u trupkovim noćnim morama.

Na kraju i ovo: Argentina se svojski namučila s Egiptom. Još jedan dokaz da više nema izrazitih favorita. Potajno sam navijao za underdoga,ali odmah moram napomenuti da se ne slažem s histeričnom reakcijom na mrežama: ja tu nisam vidio nikakvu zavjeru “velikog svijeta” protiv Egipta. Njihovom poništenom golu jeste prethodio faul nad Argentincem, a ono nad Muhamedom Salahom u protivničkom šesnaestercu nikako nije bio penal. To se vidjelo iz aviona. Druga je stvar što neki, zaslijepljeni pristrasnošću i patriotizmom, imaju hronični strah od letenja.

 

Večeras se, za petnaestak minuta*, loptački šou nastavlja tekmom između Francuza i Maroka. Bila bi to sjajna tekma, samo da za Marokance može zaigrati PSV-ov golgeter Ismael Saibari! Ovako, Magrebljani su desetkovani. Ako mi ne vjerujete, samo pogledajte šta je taj momak do sada odradio za svoj holandski tim, ali i za reprezentaciju. I da, slijepi ste kod očiju ako ni tada ne vidite: da, taj momak stvarno vrijedi za desetoricu!

 

 

Goran Sarić

 

 

PS Tekst sam definitivno završio u četvrtak, 9-7-26, u 21.45.