Crtice sa Mundijala

 

Ivica Osim, veliki Štraus sa Grbavice, je jednom rekao da će veliki novac i treneri ubiti nogomet. I mi ovih dana, barem dijelom, svjedočimo (p)ostvarenju njegove proročanske vizije.

Kao prvo: fudbal je nekad bio sirotinjska zabava. Bogataši su igrali tenis, polo, kriket ili šta već, a engleska sirotinja je – tamo gdje je u davna vremena nastao nogomet – kao najveću i skoro jedinu zabavu u teškim životima – nedjeljom odlazila na tekme. Kako se zaraza se “krpenjačom” brzo proširila i na Kontinent, tako su se staleške stvari polako mijenjale. Doduše, dokerski i drugi trudbenici su ostali puka sirotinja, ali su se zato  “gurači napuhane mješine” postepeno, od obične “raje iz kvarta”, počeli mijenjati u popularne face sa sve punijim džepovima.

Taj trend se nastavio i rastao sve do današnjih dana, da bi u naše vrijeme narastao do totalnog apsurda. Hajde-de što su čak i tek solidni fudbaleri postali bogatuni – o istinskim zvijezdama da i ne govorimo! – nego su na njihove utakmice sve češće počeli dolaziti predstavnici viših staleža.

Taj trend je došao dotle da bi vam, ako biste biste htjeli svjedočili nekoj od utakmica ovogodišnjeg mundijala, trebala čitava gomila novca. Cijene ulaznica idu i preko hiljadu dolara! “Najjeftinije” stoje od 300 do 600 dolara. A gdje su još trškovi puta, smještaja, hrane i, ne na zadnjem mjestu, piva kojim ćemo se hladiti i, ako zatreba, zalijevati drskog “neprijatelja”?!

Zato je za najveći broj ljubitelja fudbala posjeta ovogodišnjem mundijalu čista “misaona imenica”!

Ali hajde da vidimo šta nas, ako već nekako pređemo sve te prepreke i uđemo u hram (američkog) fudbala, tamo čeka?

Tu se opet vraćamo geniju sa Grbavice: osiromašene, nerijetko nas čeka sat i po smrtno dosadne, užasno preplaćene “šahovske partije” taktičara u kopačkama. Partije u kojoj su dva stratega – eno ih, nervozno šeću uz aut-liniju – tako postavila igru da je u prvom redu važno ne izgubiti, a tek onda, eventualno, dobiti meč.

 

 

 

 

Nije onda čudo što se lopta najčešće dugo vrti, kruži oko “polarnog kruga” na sredini igrališta, u nadi da će protivnička odbrana načiniti fatalnu grešku i pustiti nas kroz njen gusti bedem. Tek katkad “sijevne” neki dubinski pas, poslan u nadi da će naš špic nekako utrpati loptu u mrežu iza golmanovih leđa.

U prvoj rundi najizrazitiji predstavnici te “guslarske” strategije su, po mom mišljenju, trener Francuza, poznati “ubica” nogometne igre Didier Deschamps, prvi “strateg” Holanđana Ronald Koeman i, mada ne sasvim, trener “Zmajeva” Sergej Barbarez.

 

Iako je Dechamps rezultatski uspješan trener – na SP 2018. je Francuzima polučio titulu svjetskog prvaka – igra Galskih pijetlova se nikako ne može nazvati okuugodnom. Za skoro deceniju i po kako je na kormilu Les Bleusa Deschamps je mnogo puta doživljavao salve kritika. Od njih je uvijek najčešća bila ona da bi sa igračima koje ima mogao i morao igrati puno ljepši, napadački fudbal.

Srž te kritike bila je vrlo vidljiva i ovdje, u prvom poluvremenu utakmice protiv Senegala. Les blues su se s mnogo sreće provukli kroz prvih 45 minuta, da bi tek u drugom poluvremenu, sa najednom probuđenim Mbapeom – igrač genijalnih poteza, ali i dugih minuta “nepostojanja” na terenu – i genijalnim krilom/veznim napadačem Michael Oliseom konačno stavili ad acta nesuđene prvake Afrike.

 

Drugi ozbljni kandidat za definitivno “ubijanje” nogometne igre je izbornik Holandeza Ronald Koeman. Nekadašnji stoper Barcelone sa sjajnim šutom i prefinjenim pasom, on i je kao trener mentalno ostao prije svega odbrambeni igrač. Prvo napraviš odbrambeni zid, pa tek onda, po prilici, gvirneš preko njega. Iako na papiru ima odličan tim na čelu sa Virgil van Dijkom, Frenkie de Jongom i Memphis Depayem, Koeman se najčešće odlučuje za zatvoreniju varijantu “ključa u bravu”. Njegovu taktiku je možda pretjerano nazvati catenacciom, ali nije ni suviše daleko od njega. Što, ruku na srce, i nije neko iznenađenje: gdje god da je radio kao trener – Holandija, Engleska, Španija – Koeman je, na žal gledalaca i štetu igre i nadigravanja, preferirao taj stil igre.

Pa ipak su ga Japanci u prvoj rundi dvaput stizali, i to golovima igrača iz holandske Eredivisie. Možda je to pravedna kazna za ovog “sigurnjaka” i “matematičara”. Čak je i komentator belgijske tv na kojoj sam gledao tekmu nakon drugog izjednačenja Japana doslovno rekao: “Ovo je Koeman sam sebi prizvao. Nakon drugog vođstva vadi tri napadača i ubacuje tri odbrambena igrača.”

Tipični Ronald Koeman.

 

 

I, na kraju, Zmajevi.

Dan poslije me zove prijatelj iz Sarajeva i pita šta mislim o utakmici protiv Kanade. Jesam li zadovoljan?

“Nisam,” velim mu.

Prijatelj kao da se je iznenadio. Malo zašuti, a onda upita: “A zašto?”

“Mislim da su mogli i trebali bolje.”

“Čuj to! Ti si prvi koji mi to kaže. A mnoge sam pitao.”

Opet kratka stanka, a onda: “Svaka čast! I ja tako mislim. Odmah poslije vođstva su se povukli.”

Pa da. Tipični strah od pobjede.

A nije moralo. Kanađani nisu Brazilci. Imaju oni ponekog kvalitetnog igrača, ali smatram da, u najmanju ruku, nisu bolji od nas.

Nakon Jovinog gola je, po meni, trebalo hrabro nastaviti, ići na 2-0, pa šta bude.

Odbrana je bila solidna, čak i dobra. Ali vezni red i napad su potpuno podbacili. Koliko smo šansi imali: jednu, dvije? Recimo, u holandskoj ligi često gledam Barjaktarevića. Dečko u PSV-u odlično igra s pozicije napadačkog desnog veznog. Dobro se postavlja, asistira, zabija golove. A na kojoj poziciji je igrao protiv Kanade? Ne znam. Pravo da kažem, skoro ga nisam ni vidio na terenu.

Tahirović je u Ajaxu druga, (još) neisprična priča. Isti kao protiv Kanade: tanak, blijed, neubjedljiv. A tek Demirović!

Što je najgore, stekao sam utisak da povlačenje naših poslije vođstva nije rezultat pritiska Kanađana, već više naputka sa klupe. U tom uvjerenju me učvršćuje Barbarezova izjava nakon tekme da je zadovoljan i igrom i rezultatom.

Da, opet rezultat prije svega. No ne zaboravimo: onaj ko se zadovoljava vrapcem u ruci, nikad neće dohvatiti goluba.

No, sad je o svemu tome džaba razglabati. Nema nam druge, nego: ‘Ajmo Jovo nanovo!

 

PS Možda ste iznenađeni što u ovim crticama ne spominjem hrvatsku reprezentaciju: razlog je jednostavan: poslije prošlog mundijala sam se zarekao da ću pisati o njima tek ako im naredni (dakle: ovaj) put na svečanom dočeku u Zagrebu ne bude pjevao Onaj tamo, nego Zlatan Stipišić Gibonni. Tek to bi bila (i) moja Hrvatska.

 

 

 Goran Sarić