S ružom u ruci,
među hrpicama,
žena traži
prijateljičin grob.
Luta žena,
zdvojna i zbunjena,
međ’ mora humkama.
Vjetar. Počinje kiša.
Sivo je, mračak.
Kisnu i mokrim zrakom lete
črljeni i bijeli svici – lampioni.
Iza jedne
nadgrobne ploče
nahero nakrivljen,
davno tu ostavljen,
zemljom umrljan
drveni krst.
Da kraj njeg’
ostavim ružu,
makar i pokislu?
Jer ni njemu,
uz tuđi mramor zabravljenom,
niko,
u mutan sumrak,
više neće doći.
Goran Sarić
