Zapad i Rusija : druga strana priče (3)

 

 

 

 

U potrazi za nijansom.

 

Zemlje na Zapadu koje s Rusijom žele više nijansiranja i saradnje u tom smislu ostaju izuzetak. Opšta tendencija, kako u politici, tako i u medijima, ostaje antiruska. U ovoj knjizi želim naročito da se založim za više nijansiranja u izvještavanju. S obzirom na ogroman uticaj na stvaranje javnog mnijenja mediji, pa i političari, bi na sebe morali  preuzeti odgovornost, i više se udubiti u pozadinu stanovišta Rusije i Rusa.

 

Mi na Zapadu izgleda da nismo baš otvoreni za misao “gdje se dvoje bore, oboje snose krivicu”. Uvjereni smo da smo mi u pravu i vrlo nam je stalo da dalje širimo naše vrijednosti. Baš kao misionari koji su proteklih vijekova širili katolicizam, mi sada pokušavamo drugim zemljama nametnuti naše demokratske i zapadnjačke vrijednosti. Ni ne pomišljamo da pri tom našem modernom “poslanstvu” možemo otići predaleko i da neke zemlje možda imaju druge, poštovanja vrijedne običaje i  principe, i više koristi od nešto drugačijeg sistema.

I da, što se tiče ljudskih prava i demokratskih vrijednosti, u Rusiji se još mnogo toga mora desiti. U posljednjih dvadeset godina Zapad daje prioritet ljudskim pravima, slobodi i liberalnim načelima. To jest vrlo važna misao-vodilja, ali istovremeno se čini da smo se odvikli od svjetskog geopolitičkog promišljanjana i velike diplomatije na polju međunarodnih odnosa. Zemlje kao što su, na primer, Rusija i Kina godinama tvrde da se Avganistan, uprkos podrške Amerike i NATO-a, nikada ne može ustrojiti po zapadnjačkim mjerilima (što se brzim bijegom Amerikanaca iz Avganistana docnije i pokazalo, prim. GS) i oni su počeli razgovore s Talibanom. Ne stoga što su blagonakloni prema talibanima, nego zato što shvataju da je Zapad uvijek mimoilazio vođe klanova i da avganistanske borce u njihovoj zemlji narosto nije moguće eliminisati. Rusija i Kina od talibana zahtjevaju da žene smiju ostati raditi, da zabrane rad Al Qaidi i ISIL-u, da formiraju stabilnu vladu i da se bore protiv proizvodnje opijuma u zemlji. Rusija i Kina stavljaju naglasak na stabilnost na evroazijskom kontinentu. Zapad je naučio govoriti o slobodama, ljudskim pravima i demokratiji. Ovdje dolazi do sukoba naših sistema vrijednosti.

Upravo sad, kad se na cijelom svijetu toliko toga dešava, važno je da se zapitamo kako je nastala kriza u odnosima između Rusije i zemalja NATO-a i kako možemo poboljšati te odnose. Bauk iz doba komunizma u zadnje vrijeme opet je digao glavu: “Rusi dolaze”. Ali gdje su dokazi da Rusija hoće da napadne istočnu Evropu?

NATO je skoro svim Rusima najveća frustracija. Rusija je, doduše, gubitnik Hladnog rata devedesetih godina, no uprkos tom bankrotu i svim pratećim frustracijama, mnogi su se Rusi tada ponadali da će im budućnost biti u Evropi, kontinentu s kojim su povezani već hiljadama godina. Nadali su se zajedničkoj bezbjednosnoj organizaciji, ali ona nije nastala. NATO se jednostavno nastavio širiti a Amerikanci su rekli da Rusi to ne bi trebali  smatrati opasnošću. U zapadnjačkoj politici i medijima je posebno naglašavano da istočnoevropske zemlje same to žele, stoga što imaju tešku prošlost sa istočnim susjedom. To je nedvojbena činjenica. Ali je činjenica i to da zapadna (američka) politika i privreda to forsiraju iz vlastitog interesa. Mnogi međunarodni analitičari koji su posljednjih trideset godina pratili geopolitiku kažu da SAD nisu željele – i ne žele – da Evropa razvija dobre odnose s Rusijom. Američka vojna industrija na polju ekonomije dobija ogromno tržište time što, na primer, Estoniji, Letoniji Latviji, Litvi, Poljskoj i drugom članicama NATO-saveza isporučuje sve vrste municije, tenkove i avione. Pritom malo zapadnjaka zna za Wolfowitzovu dokrinu, doktrinu koja ima za cilj da američki uticaj proširi na stražnji vrt Rusije. Ova doktrina podupire zapadnu politiku širenja NATO-a.

I američki NGO’s (nevladine organizacije, prim. GS), među kojima dobre i humanitarne organzacije, ali takođe i ustanove kojima upravlja vlada, proteklih godina su bile vrlo aktivne u “obrađivanju” novih istočnoevropskih članica NATO-a. U Briselu se uglavnom slijedi američki kurs, pa sljedstveno tome, uz to ide i određeni način izvještavanja. Ali zar je toliko teško, samo kad je riječ o pitanju NATO-a, staviti se u kožu Rusa? Svima je jasno da se svijet brzo mijenja, ali rat dezinformacijama između Rusije i Zapada za većinu sunarodnjaka ostaje slijepa mrlja.

Htjeli mi to ili ne, mi moramo ući u dijalog i udubiti se u poziciju Rusa, mada to mnogima zvuči nepoželjno zato što Zapad izričito želi da “kazni” Rusiju. Taj dijalog je u interesu svih: on može da ukloni strah i nepovjerenje. Može smanjiti mogućnost donošenja ishitrenih odluka zbog straha od napada, a time i mogućnost velikog rata.

 

          

          

Nove svjetske ekonomije

 

Smanjenje napetosti između Zapada i Rusije postaje još važnije dolaskom novih svjetskih ekonomija. I mi, zapadnjački “misionari”, imamo putera na glavi, zato što sve procjenjujemo našim, zapadnjačkim mjerilima. Posljednjih godina smo propustili mnogo šansi da se približimo Rusiji. Mogli smo Rusiju mnogo više uključiti u dijalog i u NATO. Mogli smo napraviti mnogo jači EU-blok, s posebnim statusom Rusije unutar Evrope. Kao što Rusi već dugo vremena govore nama, Evropljanima: “Od Vladivostoka do Lisabona”, da kažemo – preko cijelog evroazijskog kontinenta. Ali, Rusija je u međuvremenu gurnuta u zagrljaj Kini…

Rusija ima više sličnosti sa zapadnim svijetom nego što se obično misli. Rusija nije Kina, Indija, Azija, ili islamska zemlja. Rusija je od davnina hrišćanska zemlja, koja tradicionalno ima mnogo veza s Evropom. SAD i EU su posljednjih decenija često zaobilazili Rusiju. U mainstream medijima su izričito naglašavali loš demokratski razvoj ili proteste Navalnyja. Poklanjali su malo pažnje za sva geopolitička otvorena pitanja i druge frustracije Rusa. Zahvaljujući i tome smo zapali u ovu atmosferu hladnog rata. U međuvremenu Rusija sve češće usmjerava pogled ka istoku. Kremljin se okreće Kini, nadolazećim ekonomijama u azijskom svijetu  i drugim nezapadnim zemljama koje žele poslovati s njom. Rusija je više puta pružala ruku Zapadu, što je činjenica o kojoj smo na Zapadu malo izvještavani, a koju smo takođe često odbijali.

Posebno u ovom nemirnom 21. vijeku, s toliko žarišta u svijetu, hitno je zajedno sjesti za pregovarački sto. Toliko toga možemo postići zajedno. Zapad i Rusija trebaju jedno drugo. Ima puno problematičnih područja, kao što su Avganistan, Irak i Libija, moramo poraditi na velikim klimatskim problemima i problemima globalizacije, a tu su još i borba protiv terorizma i korone. Da bi se sva ta žarišta savladala, Rusija i Zapad trebaju jedno drugo.

 

 

 

 

Dr. Marie-Thérèse ter Haar je utemeljiteljica i vlasnica Akademije Rusija & Istočna Evropa. Na temu Rusije i njenih odnosa sa Zapadom često daje predavanja i piše knjige. Rođena je u Hengelu, a studirala je ruski jezik i ruske studije na Univerzitetu u Amsterdamu. Cilj joj je da kroz rad njene akademije zapadnom svijetu dâ što potpuniju sliku o Rusiji i premosti sve dublji jaz između zapadne Europe i tog dijela svijeta. U knjizi: Rusija i Zapad: jesu li ludi oni ili mi” Njena knjiga se bavi, prije svega, dubljim uzrocima pogoršanja odnosa Rusije i Zapada, kao i okolnostima pod kojim je nastao rat u Ukrajini.

 

 

 

(S holandskog preveo i obradio: Goran Sarić)