Vraćamo se u Fužine, mjestašce od jedva dvije hiljade duša na južnoj obali Bajerskog jezera. Krče nam stomaci, a prvi pogled na varošicu ne djeluje odveć uzbudljivo. Zato prve ljude na koje nailazimo – stariji bračni par – pitamo ima li u blizini kakav solidan restoran.  Odgovaraju da je Konoba “Volta” tu, odmah iza ugla. Nije pretjerano skupa, a klopa je sasvim dobra. Imaju i divljači.

Iza ugla, uska terasa prepuna, pa sjedamo unutra, u skoro prazan restoran. Konobar nam, i ne pitajući, za aperitiv nasipa jegerovku, rakiju od pedeset i dvije (¡) vrste lokalnih trava. “Uzmite, nećete se pokajati”, veli.

A kad baciš pogled na jelovnik, on doista obiluje raznim vrstama divljači: gulaš od srne, šnicla od medvjeda, kobasica od vepra sa krumpirom, odrezak jelena u umaku od borovnica…

(Ovdje osjećam potrebu da nešto pojasnim: svuda u Gorskom Kotaru ima ovakvih restorana. Sva su ova divljač ustrijeljena legalno, uz dozvolu lokalnih vlasti a zbog balansa unutar lokalne faune. Jedan urednik, mladić s kojim dobro sarađujem i koga cijenim, mi je odbio, kako veli: “inače dobar” ljetopis, bojeći se, reče, reakcije ekološki osvještenih čitalaca. U redu, poštujem. Urednik ima pravo odbiti bilo koji tekst. Ali imam i jedno pitanje: ako je sve učinjeno legalno i u okviru određenih lokalnih pravila i kvota, kakva je razlika kad u restoranu naručite teletinu ili jagnjetinu, od onog  kad zatražite da vam donesu nešto od divljači? Ja je ne vidim. Ali da budem jasan: nikad, nikad ne bih konzumirao, meso koje je nabavljeno na ilegalan način.)

U to se kraj našeg stola opet stvori gos’n konobar i na naše narudžbe nonšalantno odmahne rukom: “Sve je to, nema zbora, lijepo i krasno, ali danas na meniju imamo nešto posebno, što dobijemo tek jednom u dva mjeseca. To vam je medvjeđa koljenica. I to je danas jedna jedina. Ali ne brinite. Ona na sebi ima dovoljno mesa za vas četvoro, a možda će vam nešto ostati i za zamotati. Strašno je ukusna.” Šeretski namigne, pa doda: “Jest’ da je malo skuplja, ali se nećete pokajati.”

Mi se šutke zblenemo, pa složno, kao u sinhronom plesu, u jedan mah klimnemo glavama. Kad je bal…

I nije nas slagao. Bilo je to jedno od najboljih, najukusnijih ali i najobilnijih jela koje sam ikada kušao. Nje se medino meso, kako tvrdi ober, džaba prije pečenja krčkalo više od šezdeset (60!) sati.

 

Nas četvorica, stari školski drugari, se svake subote čujemo i vidimo putem iPhona: jedan iz Zagreba, drugi iz Ćezene, Italija, treći iz našeg Suhog dola, a ja iz moje sjevernjačke tepsije.

I kad bi nas neko, za tih eglena, čuo kako se kleberimo i vičemo, rekao bi: “Ovima nisu sve koze na broju!”

A nama baš lijepo. Šalimo se i zezamo, i to na tuđi, a još i više na sopstveni račun. A to je uvijek najbolja zezancija.

Ali nismo baš uvijek kompletni. Ima izostanaka. Pošto supruga i ja vikendom često lajsamo, ja imam najviše “neopravdanih časova”. Drugari mi stalno prijete “crvenim kartonom”, trajnim isključenjem iz virtualne kon-zezancije. A ja im na to uvijek pošaljem nekinovi  tekstić, šalu, vic, pa mi na koncu uvijek oproste… Šta ćeš mu, čovjek je od pera. A takvi su uvijek malo ćaknuti, je l’ da?!

Elem, danas me dvojica od njih – treći je opravdano odsutan – vode na vožnju po okolnim brdima: od Glavatičeva, pa dalje, prema Sarajevu. Put je uzan i krivudav, ali je zapravo – za bosanske prilike! – sasvim pristojan.

I dok naš drug iz Italije vješto upravlja njegovim dosta visokim autom, mi se opet dobro zezamo i usput razgledamo okolinu. Doduše, ova je mojim drugarima dobro poznata. Jedan od njih i sada živi u Konjicu, te često odlazi na izlete u ovaj kraj. I drugi, onaj iz Italije, je ovuda puno špartao, i to na kros-motorima. Penjao se čak tako i na mnoga uzvišenja, s našim četvrtim, danas odsutnim “musketirom”, koji je takođe zaljubljenik u dvotočkaše. Voljeli su tako osjetiti rad adrenalina, vjetar u kosi, veli “Italijan”. Ali se sad malo zasitio. Opasno je, kaže. Prestar je za takve avanture.

Vani se stalno smjenjuju dvije vrste pejsaža: zeleni, sa strmim padinama, travom i niskim raslinjem, i sivi, s puno stijenja i kamenja, uglavnom pri planinskim vrhovima. A kraj puta posvuda razbacane vikendice. One najudaljenije, visoko u brdima, mi liče na ukusne kolačiće s “kapom” od jagoda na vrhu.

Na nekoliko mjesta se zaustavljamo radi “šklocanja”, da bismo auto na koncu parkirali u Umoljanima, pred restoranom “Koliba”.

Umoljani pripadaju opštini Trnovo. Nalaze se na planini Bjelašnica, na nadmorskoj  visini od skoro hiljadu i po metara! Od dvije teorije o nastanku imena draža mi je ona koja kaže da to ime potiče od stočara Humljana (Hum, stara Hercegovina) koji su ovdje birvaktile dovodili stoku na ispašu. To je malo, neupadljivo seoce. U njemu je krajem sedamdesetih bilo stalno nastanjeno nekoliko stotina žitelja, a danas ih ima svega četrdesetak. Ali zato su tu čak tri, četiri restorana! Gosti dolaze sa svih strana, ali su tu najčešće Sarajlije, koje vikendom ovdje dolaze da “odmore dušu”.  To najbolje govori koliko je, izgradnjom asvaltiranog puta, avansovao cijeli ovaj kraj.

Pored jednog stećka, glavna znamenitost Umoljana je neobična džamija u kojoj je za vrijeme Drugog svjetskog rata čuvana i sačuvana glasovita Sarajevska Hagada.

A sad dosta istorije. Treba nešto klopnuti. Smjesta naručujemo dvije (manje) tepsije pite, burek i zeljanicu. (Naputak za neupućene: burek je, u Bosni, burek. On, ako je pravi, vrvi od mesa. Pitac. Sve ostalo su pitice.

I dok se moji saputnici, izgladnjeli vuci, vrijedno hvataju gurmanluka, ja “mezim” domaću rakiju i zurim u brdovit, sunčevinom opervažen kraj. Sve nešto mislim: Gorski Kotar na bosanski način. Surov, skoro bez stalnih žitelja, a opet beskrajno lijep. Divan i divalj, krasno zapušten.

 

 

 

Prethodno veče sam kod Goge i Elmira u Herzegovina lodges na Boračkom jezeru imao predstavljanje četiri naslova objavljena u proteklu godinu dana: tri prevoda i moju zbirku pjesama “Perina”. A pošto sam “prekoračio” cifru od četrdeset objavljenih knjiga (vlastite knjige i prevodi), malo smo razgovarali i o cijelom tom opusu.

Veče je vodila moja stara prijateljica Danijela Skočibušić, sada Kegelj, supruga hercegovačkog slikara i skulptora Ilije Kegelja.

Lijepo smo ćakulali. Ognjište lodges solidno popunjeno, većinom naša stalna publika, ljudi koji svakog ljeta pohrle na Boračko jezero. Bilo je i nekoliko ljudi koji su iz Konjica “klapnuli” da čuju moje stihove. Svaka čast, podvig, u vremenu gluhom za poeziju. Lirika je dubina, pažnja, uhvaćeni tren. Za nju treba velika pažnja, koncentracija, a danas su u modi sasvim druge stvari: brzina, senzacija, površnost, munjevita izmjena (većinom) besmislenih sličica. Tik, i tok.

(Nedavno mi je jedna književna kritičarka, pišući tekst o mojoj novoj knjizi, čestitala na tome što uopšte pišem poeziju. To se danas slabo čita.  “Poeziju će svi pisati”, jedared je patetično uzviknuo veliki Branko Miljković.

Ali je zaboravio, ili nije mogao pretpostaviti, da je niko više neće čitati.

Poslije se malo zasjelo. Zasviralo. Zapjevalo. Na kraju je domaćin nas dvoje džipom odvezao u jednu od kućica Lodges, visoko gore, odmah do makadamskog puta.

Spavao sam k’o top. Kao na vodenom dušeku, ili čamcu na mirnoj vodi. Na mome jezeru, nakon puno  godinica.