Prvo smo “udarili” ulijevo od hotela. Centar grada je svega par stotina metara odavde. Tamo nećemo. Gužvu i buku ne volim ni u crtanim. Idemo samo uz more, lungomare. “Hvatam takt”, sve štapom lupkajući po kamenim pločama. Raširenih zjenica motrimo ljepotu: čas na desnu stranu (pučina i otok Krk u daljini), čas ulijevo (raskošne fasade, balkoni, škure i tarace vila, većinom s kraja devetnaestog i početka dvadesetog vijeka. Nekoć vile , a danas gotovo sve hoteli. O tempora, o mores!

Eh, znali su ti Habzburzi svojoj guzici! Ali budimo iskreni: u krajevima pod njihovom upravom urađeno je mnogo korisnih stvari: putevi, željeznica, bolnice, prvi kućni brojevi… Naravno, radili su to prvenstveno u svoju korist. Sve ono najbolje – pa, nećete vjerovati, prema predaji i izvrsno vino iz Konjica! – išlo je drito za Beč. Ali svejedno. Iza K und K monarhije je i nama ostalo mnogo lijepih stvari. Druga je stvar što smo mi takvi: lakomi na tuđe, a sa svojim ne znamo. Ovi danas, kravataši, pohlepni skakavci, sve obrstiše, ostavljajući za sobom samo pustoš, bijedu i jad.

 

Prolazimo kraj najbučnijeg dijela i idemo do čuvene Djevojke s galebom. Taj kip se nalazi na malom rtu, blizu centra grada. Izgleda star, kao da su ga obišle mnoge bure i burini, ali je postavljen “tek” 1956. godine. Izradio ga kipar Zvonko Car. Tu, na istom ovom mjestu, nekad je stajao kip “Madonne del Mare,” jednog austrijskog kipara.

Djevojka je stvarno krasna. Kao sad izašla iz zapjenjenog mora. Vitka, s tijesnom, kao od mokrine uz tijelo pripijenom haljinom. Plus galeb na dlanu desne ruke. Odmah me je podsjetila na Oliverovog i Đibinog “Galeba”. I dvojica starih šmekera bi joj se, siguran sam, rado spustila na dlan, da ne kažem – pripila uz raskošne bokove.

Kraj je aprila, ni puna sezona, niti praznik, pa je se uspjevamo siti nagledati.

Malo me samo nervira ulični svirač tu, na par metara od nas. Momak bez imalo talenta muca i slovka pjesme Đorđa Balaševića. Volim Đoleta, ali se, bogami, ovaj dunđer, od ovakvog “pojanja”, neće ‘leba najesti!

Kasno popodne nam muž D-ine rodice u znak dobrodošlice donosi dvije boce vrhunske istarske malvazije. Volim to vino, mada različito od mom nepcu milijih: kutjevačke graševine i novozelandskog bijelog sovinjona. Malvazija mi se čini  gušćom, trunku i sladi, a na stomak najbolje “sjeda” uz dalmatinski pršut, “zasoljena” mirisom mora.

 

***

 

Drugog dana nas budi kiša. Na nebu teški oblaci. Sumnjam da ćemo danas izlaziti. Nema veze. E-reader, tarac i kap malvazije, s pogledom na uzburkano more. Ima li bolje?

Zavjesa od kiše pada… U daljini vidim veliki brod. Tanker. I juče sam ga tamo vidio nepomičnog. Zašto li tako stoji? Moraću se  raspitati unaokolo.

I u ovakvom danu prizor je uistinu čaroban. Ispod našeg balkona prostrana terasa nekog restorana, odmah do nje lučica sa desetinama brodica svezanih uz bove. Burin, bijele kreste valova i zavjesa tišine koja sve pokriva i – barem mi se tako čini – time prigušuje njihov šum. U daljini, iznad grada su visoka brda, a iza njih se nalazi Gorski Kotar, sa sasvim drugačijom, kontinentalnom klimom. Sve je obavijeno gustom maglom. A ovdje, pred nama i tek malo iznad nas – kumulusi umočili “papke” u more! Na trećem spratu hotela, skoro da moram sageti glavu da me ne poklope!

Na drugoj strani, u pravcu grada, usred dana žmirkaju prva svjetla.

Prođe me drhat, ne samo od burina. Tanak, ali sladak.

 

 

Lučica

 

Arsenu D.

 

 

Terasa nad morem

I, odmah tu,

lijevo,

mala luka.

 

Već treću noć,

uz kapcu koju,

evo, mnijem:

ima li, u njoj,

od mnogih,

bar jedna barka,

brodica,

koja se krasno ljulja,

u kojoj,

u tijesnome potpalublju,

neko duboko spije?

Ljubaviše?

Pije?

 

Ili sve one,

sad, nadomak svibnja,

još prazne i puste,

škripe,

snatreći vedri pakao ljeta

kad više nema pustih

kuća pored mora,

ni onih lanjskih,

žutih novina

sa nekim

datumima jula?

 

 

Tekst i fotke: Goran Sarić