Ljetopis (2)

 

Vozikamo se ravnim kotarima. I u ovom kraju, kao i kad smo se zaobilaznicom vozili od Slavonskog Broda ka Požegi, prolazimo kroz skoro prazna, pusta sela. Tu i tamo poneka starija seljanka, starac koji cjepka ili slaže drva za zimu. Mladog lica ni za lijek. Ali i ovako prazan, prekrasan je ovo kraj. Surove zime sa snijegom i prijatna, friška ljeta. Nesvakidašnja, kako bi to rekao veliki Veselko Tenžera: surova ljepota.

Pred malim, ukusno uređenim Centrom za velike zvjeri (medo, vuk i ris), zapodjenemo razgovor s lokalnim motoristom u punoj kožnoj opremi. Stoji i puši, naslonjen na fasadu neobičnog zdanja nalik omanjem zamku. Puno putuje, kaže. Bio je u svuda, ali se najradije sjeća Maroka (Kazablanke), i lude vožnje po pijesku Sahari. Verao se on dvotočkašem i po planinama, Poznaje i planine moga zavičaja – Prenj, Bjelašnica, Visočica – ali se ipak na koncu najradije vraća ovdje, u zavičaj. Prestar je, kaže, za seljenje, a, veli, ako imaš love, i ovdje ti je lijepo.

I ko da mu, ovdje i danas, ne povjeruje?!

Ipak, oko ne vara: veliki dijelovi Hrvatske polako postaju pusta zemlja. Mladi masovno odlaze van, u ekonomski moćnije krajeve. Bilo gdje gdje se može dobro zaraditi. Bježeći od kuće, oni bježe i od ove novije, tranzicijske demokratije, koju karakteriše duboki jaz između šačice trulih bogataša i mase potrebitih, pa time i obespravljenih građana. A gore, na vrhu, od Zagreba do Brisela, vladaju grabež i korupcija.

O tom tihom odumiranju se u ovdašnjim mein stream medijima malo govori, ali cifre su neumoljive: prema posljednjem popisu, u Hrvatskoj danas, na prostoru većem od Holandije, živi samo 3.871.833 stanovnika, uz stalni trend opadanja broja žitelja. A “niskozemska” broji više od osamnaest miliona stanovnika, i to uz veoma nisku stopu nezaposlenosti!

Kad na to pomislim, uhvati me muka. Hoće li se za nekoliko decenija uopšte imati ko “sladiti” ovim carstvom gorja?!

Zapuštenost se vidi i na infrastrukturi. Cesta je uska, putokaza malo, pa kad na jednom mjestu zalutamo, jedva pronađemo neku seljanku koja veli da nismo izuzetak: ovdje mnogi zalutaju. Ma ‘ajte molim vas: ko ne zna gdje se nalazi Ravna Gora?!

Izuzetak od  poprilične pustoši i zapuštenosti je maleni Brod na Kupi. Bombonica. Lijepo i simpatično mjestašce, koje bistra rječica presijeca po sredini. Vidi se da tu ima života. Promet je gušći, kuće veće i prostranije, fasade lijepe i svježe obojane, cvijećem urešena dvorišta i okućnice… Ipak, dok se moji saputnici štedro selfiraju, umjesto detaljnijeg obilaska mjesta ja bježim u hladovinu kraj druma i gledam trojicu dječaka kako se na malom stepeništu ispred neke stare zgrade, svaki u svom svijetu, šutke igraju mobitelima. Druženje 2.1.

Naveče, po povratku u prostrani donji sprat iznajmljene kuće, dugo igramo karte i jamb, bumbimo dvije graševine: onu iz Belja, osrednju, i drugu, mnogo bolju, iz Orahovice. To je brdo s onu stranu mnogo poznatijeg Kutjeva.

Mobiteli u džepovima šute. Ipak smo mi generacija iz pedeset i neke.

 

 

U Gorskom Kotaru ima dosta dobro očuvanih partizanskih spomenika. Lijepo mi ih vidjeti. Pomislim na Dimnjačara. Jesu li doista slučajno baš u ovom kraju snimani čuveni “Kapelski kresovi”?!

 

***

 

 

Imam sreće, pomislih. Godinama mi je, naime, san da odem na čuveni Grlićev festival u Motovunu, mnogo sam čitao i slušao o atmosferi koja za vrijeme te filmske fešte vlada u tom lijepom seocetu navrh brda. No, ta mi se želja, iz raznoraznih razloga, nikad nije ostvarila. A sad saznajem da, nakon glavnog dijela, dio festivala baš u vrijeme našeg boravka iz Motovuna “seli” u obližnji Petehovac!

Čovjek snuje, a Bog odlučuje, šapće mi docnije na uho nepoznat netko… Naime, te večeri kad smo trebali poći na neku od projekcija, opet se opustimo,  zajambamo, opet se toči sjajna graševina. Kad napokon odlučimo da krenemo za Petehovac, na Cinehill u nastanku, napolju je već pao “debeli” mrak. Ipak polazimo, i to “naslijepo”, bez plana i programa, bez ulaznica… A filmovi se “vrte” navrh brda…

I da ne duljim, već pogađate: ni ovog puta ništa – pa ni “zamjenskog”! – Motovuna. Kod Delnica, na odvajanju za Hill, planinski put počinje uskim tunelom u kome se auta ne mogu mimoilaziti. Peh. Upravo kad uđemo u njega, naletimo na autobus koji iz suprotnog smjera posjetioce Festivala vozi natrag u grad. Vraćajući se na rikverc, naš vozač zakači auto što, neosvjetljen, stoji tu, odmah pokraj puta…

 

Sv ismo iznervirani. Jasno nam je se da smo i ovog puta, što bi rekli purgeri, debelo fulali.  Ostaje nam samo put natrag. Jamb i hladna graševina.

Tješim se: valjda ni to nije najgora stvar na svijetu.

Čovjek snuje

 

 

Autoputom za Rijeku, a onda skretanje za Fužine. Prije no krenemo za centar mjestašca od jedva dvije hiljade duša, zastanemo na obali akumulacijskog jezera Bajer. Mada nije malo – šetnica koja ga cijelog obrubljuje duga je više od šest kilometara – najveća mu je dubina svega osam metara! Savršeno uklopljeno u bujni zeleni okoliš, kao da je oduvijek bilo tu, ipak je nastalo radom ljudskih ruku: sredinom pedesetih godina prošlog vijeka su ga, na omladinskim radnim akcijama (ORA) izgradili omladinci iz cijele Jugoslavije. Bez pare i dinara, uz pjesmu i s danas nezamislivim poletom. To u naše tužno vrijeme bez ideala djeluje kao naučna fantastika. Volio bih da se varam, ali evo,- reći ću: bojim se da većina mladih ljudi na prostoru bivše nam države to ne može čak ni pojmiti.

Moji kreću u šetnju oko Bajera, a ja ostajem na terasici malog, praznog bara kraj jezera. Dečko koji donosi kafu je pričljiv. Mještanin je, žali se što najesen mora na studije u Rijeku. A ovdje ima sve što mu treba. Život je miran, ali njemu to odgovara. Ima dovoljno love, djevojku, klapu s kojom se često nalazi u kafićima…

Dok on priča, ja pogledom šaram naokolo: tek poneki šetač i planinar. Na prvi pogld sve izgleda dosta zapušteno. U tome me cijeli ovaj prelijepi kraj podsjeti na naše Boračko jezero : slična ljepota, sklad šume, vode i čistoga neba, a, barem što oko vidi, slabo iskorišteno. Tanka nafaka. Šta bi od ovoga napravili Holanđani!

Samo jedan primer: mladić ne zna kad će s pristaništa u Fužinama  krenuti brodica za razgledanje jezera. I to – “ako bude dovoljno zainteresiranih”! Ista je stvar s vlakićem koji bi vas mogao provozati spomenutom šetnicom.

“Ali zato”, veli momak, “imamo interesantan koncert: u koritu ispražnjenog Lokvarskog jezera sutra svira dobar band.”

(Lokvarsko jezero je nastalo u isto doba i na isti način kao jezero Bajer, pregrađivanjem rijeke Lokvarke. Duboko je oko četrdeset metara, sa šetnicom od čak sedamnaest kilometara! Nedavno je isušeno zbog remonta i odžavanja, a ponovo bi trebalo biti napunjeno početkom oktobra.

Jedinstvena šansa, dakle.

Kad smo na malom parkiralištu nad jezerom izašli iz auta, dočeka nas jak vjetar. Čak sam se morao čvrsto pricapiti za kamenu ogradu s koje puca lijep vidik na dolinu, a supruga me je odmah ščepala oko struka. Komičan prizor za sredinu ljeta: deda za repu, baba za dedu

Dolje u dubini vidim samo mali kamion oko kojeg nešto čeprkaju dvojica ljudi. Pomislih: ako nastave ovim tempom, potrajaće to i do narednog oktobra

Bliže nama, po dnu isušenog jezera se već vide mrlje zelenila. Opet rastu trava i drugo bilje i kovilje. To me najednom raznježi: šta god da mi, dvonošci, zaseremo i uprskamo, pa i da sami sebe dovedemo do uništenja – priroda će uvijek naći svoj put. Opet nanovo, ispočetka. Od oku nevidljivih ćelija, od ameba… Ona je puno pametnija, i bolja od nas.