(Na marginama jednog isfabriciranog skandala)

 

Prijatelj iz Beograda, ogorčeni antivučićevac, učesnik bezmalo svih antivladinih demonstracija od rata naovamo, šalje mi isječak video-snimka sa nedavnog koncerta Bijelog dugmeta u Splitu. (Koncert je održan u povodu 50. godišnjice osnivanja Benda.) Na filmiću, snimljenom na samom stejdžu, se lijepo vidi i jasno čuje kako jedan od Dugmetovih vokalnih solista Alen Islamović skupa sa petnaestak hiljada posjetilaca iz punih pluća pjeva poznatu pjesmu “Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo”. U pozadini, iza Alenovih leđa, na velikom ekranu vidljive su i dvije jugoslovenske zastave, sve sa petokrakom.

U propratnoj poruci drug beogradski veli da je Islamović od tada izložen neviđenoj hajci hrvatskih desničara i jednog dijela tamošnjih medija. Prijete mu smrću ili, u boljem slučaju, izgonom iz “lijepe njihove”.

Provjeravam hrvatske novine i portale i vidim da se oko cijelog “slučaja” doista podigla velika prašina. Čitam kako se pjevač, vidno uplašen, nevješto brani od lavine optužbi, govoreći da je on “samo pjevač”, i  malo ljigavo gnjevnike upućuje na big bossa, Gorana Bregovića.

Daljom pretragom otkrivam da je Bregovićeva pjesma svojevremeno i nastala u Splitu, i to u stanu Breginog oca. Bregović ju je napisao u vunena vremena, koncem osamdesetih, kao svojevrsni protest šovenima svih vrsta koji su već tada uvelike radili na demontiranju jedne velike i, činilo se je, prilično stabilne zemlje. Države s puno mana, ali, i danas smatram, mnogo više vrlina.

Ali pustimo to. Juge već odavno nema i bilo bi suvišno naricati za njom. Da je bila bolja – ili možda preciznije: da smo MI bili bolji? – vjerovatno bi opstala. Osim toga, kad vidim cijenu koju smo platili u krvavom procesu njenog ubijanja, ni ja je nikad više ne bih poželio. Možda je nismo ni zaslužili.

Vratimo se zapjenjenoj reakciji (ne samo) desničarskih medija u Hrvatskoj, i zapitajmo: otkud još sad, kad je krvavi bal odavno završen a šansa da se zajednička država u bilo kom obliku vrati ravna nuli, taj panični strah od počivše Jugoslavije?

Zanemarimo sad buku i bijes notornih branitelja domovinskog rata i njihovu prežvakanu mantru o tome kako te večeri u splitskim Stinicama na djelu bješe, “… promocija komunističkih simbola i ideologije”. Od njih smo navikli na takva  dozlagoga dosadna “guslanja”. Nego, radi se o hajci koja daleko prevazilazi uobičajene kvazidomoljubne žalopojke. Ludilo se pretače u druge, na prvi pogled ozbiljnije medije. Tako jedan splitski radio na dan koncerta stisne guzicu i “hrabro” pusti Dugmetovu pjesmu pjesmu “Lipe cvatu”, ali ingenioznom glazbenom uredniku ne budi teško pa iz nje, cap-carap!,  naprosto isiječe stih “…ravna ti je Jugoslavija”! U tom momentu se na radiju čuje Ništa. Muk. I mirna Hrvatska.

Opet ono kolebanje, čuveno hrvatsko odlučno možda. Tačno po receptu pokojnog predsjednika Ivice Račana.

Ostavimo po strani kompletnu uzaludnost ovog kretenskog pokušaja. Zaboravimo trtljanja o autorskim pravima, demokratiji i narušavanju autorskih prava. Pozabavimo se, u povodu splitskog “slučaja”, sveprisutnim strahom novih vlasti i njihovih čankoliza od davno pod zemlju otpravljenog pokojnika. Otkud taj strah i koliko će još trajati?

U traganju za odgovorom na ovo pitanje, pade mi na pamet jedan govor posljednjeg Yu-premijera Ante Markovića. Sjećate se, to je onaj genije što je osamdesetih za vrlo kratko vrijeme ukrotio ogromnu inflaciju i Jugoslaviju izveo na put ekonomskog oporavka. (To što mu je kasnije Zapad “uvalio” figu, uskrativši mu obećane kredite za dalju ekonomsku utransformaciju Zemlje, to je druga priča. Zapad je majstor u “zaboravljanju” obećanja. Pitajte Moskvu.)

Elem, Marković je u osvit rata u jednom govoru jasno upozorio “demontere” Jugoslavije: ukoliko se to desi, sve nas ćete pretvoriti u male, beznačajne države na periferiji Starog kontinenta, na margini svih važnijih tokova i zbivanja. U zemlju će ući strani kapital i “pojesti” sve što mu bude interesantno.

Tako se, otprilike, i desilo. Uprkos svoj halabuci, talambasima demokratskih promjena, jasno je da su privrede u Srbiji i Hrvatskoj – da BiH i ne spominjemo – na koljenima. Prrofitiraju jedino stranci (banke i trgovački lanci) i domaći prodavači magle. U Hrvatskoj su najbolniji primjeri totalno osiromašena Slavonija (umjesto da hrani pola Regije, Hrvatska uvozi hranu!) i Dalmacija, u kojoj nakon famozne prevorbe nije ostalo gotovo ništa od nekadašnje sasvim solidne indutrije (Jugoplastika, Dalmacijavino, brodogradnja…)

I mada se stanje u zadnje vrijeme nešto popravlja, ostaje činjenica da i mladi Hrvati, poput njihovih vršnjaka iz drugih krajeva bivše Jugoslavije, uglavnom sanjaju što brži odlazak “preko grane”. U neke druge krajeve i vrtove. Jer, ovdje “cvjetaju” samo banke i kladionice.

 

Neko će možda reći da sam skrenuo s teme, napuhanog balona, buke i bijesa koji su se podigli oko jedne davno napisane pjesmice. Ali šta ako to i jeste suština cijele te stvari: da nam nesposobnjakovići na vlasti i njihove “privilegovane kategorije” (branitelji) ovakvim isfabriciranim “skandalima” kontinuirano mažu oči? Da se “vlasi” ne dosjete da ranije, u najmanju ruku, i nije bilo tako loše?

 

Goran Sarić