Petak ujutro, 22. april 2022.

Pogled kroz prozor kazuje da će i danas biti lijepo vrijeme. Nakon varljive, “virusne” zime, napokon nekoliko “vezanih sedmica” sunca. Sve je počelo da buja i cvjeta. Juče sam, prvi put ove “dvojkaške” godine, klještrio puzavice uz komšijsku među i, na “naredbu” moje dame počeo da zalijevam tek posađen žbun kamelija kojemu, pogotovo na početku, treba puno vode.

No, jutros ništa od vrtnih rabota. Malo sam odocnio – proteza nije odmah, na prvu, dobro “sjela” – a kako već za sat-dva imam jednu posjetu, prvo idem da lagano, po istilahu, popijem prvu jutarnju, uz ekran, pa ću tek onda krenuti u “nove radne poraze”.

Kako je upravo završena moja omiljena jutarnja emisija, gledam ono što mi se nudi.

A to jutros nije nimalo veselo. Tužna, naime – sedamdeset i sedma godišnjica proboja logoraša iz zloglasnog logora Jasenovac, koji je, dakle, izveden u rano proljeće zadnje godine “onoga” rata.

Iz obilja informacija na Mreži biram ovu, kratku, sa sajta wikiwand:

“Proboj iz logora Jasenovac izvršilo je 22. aprila 1945. godine 600 od preostalih 1073 logoraša, zatočenih u Ciglani, kada su shvatili da ih čeka sigurna smrt. Proboj je preživelo samo njih 117. Istog dana, proboj je izvršilo i 147 zatočenika u Kožari, od kojih je preživelo 11 njih.”

 

Namah se sjetim mog djeda po majci, Rastka Bjelića, prije Drugog svjetskog uglednog trgovca u Konjicu. Njega su ustaše početkom rata uhapsile i deportovale u taj logor. Izgledalo je, tako, da će i moj djed završiti poput desetina hiljada nesretnika koje su na najokrutniji način likvidirali bolesnici pomračenog uma poput ustaškog oficira Maksa Luburića.

Ali, tada ova tužna priča dobija sasvim neočekivani epilog. Pričam vam je onako kako sam je čuo od bake, i ona je već odavno počivša, Koviljke Bjelić. Zato, ako u njoj ima nekih netačnosti, uzmite to na moje uho i dušu. Suština je sigurno tačna.

 

Jednoga dana u Jasenovcu djedu prilazi neki mlad ustaša i oštro ga upita: “Kako se ti zoveš?”

“Rastko Bjelić”, uplašeno odgovori djed, sluteći da mu se ne sprema ništa dobro.

“Jesi li iz Konjica?”

“Jesam.”

Na to mu momak, ni pet, ni šest, odvali šamarčinu kao iz topa.

“Vidiš li onu gomilu đubreta tamo”, upita opet ustaša, pokazujući prstom na udaljeni, malo izdvojeni dio logora.

Djed klimnu glavom.

“ ’Ajde, uzmi civare, hvataj se lopate, i da si za dva sata svo ono đubre pretovario uz onu baraku tamo.” I opet pokaza prstom u određenom smjeru.

Djed je, naravno, poslušao naredbu, a kad je bio pri kraju posla, opet mu priđe isti momak, i reče da malo otpočine. Čak ga je ponudio cigaretom.

I dok se Rastko nećkao, sluteći da se iza toga krije neki podli trik, ovaj mu postavi novo pitanje:

“Znaš li ti ko sam ja?“

Djed šutke slegnu ramenima.

„Kako, bolan, ne znaš?! Pa ja sam tvoj bivši šegrt iz radnje u Konjicu!» I reče neko ime koje sam davno zaboravio.

Djed se malo bolje zagleda, i doista na koncu prepozna svog bivšeg šegrta.

« Ne boj se », umiri ga momak, « neću ti ništa. I oprosti, onaj zaušak sam ti odvalio zbog ovih mojih, da ništa ne posumnjaju. Nego, strpi se još dan-dva, pokušaću da te ubacim u transport za Norvešku. Ni tamo ti neće biti kao u hotelu, ali, koliko sam čuo, Norvežani nisu tako surovi kao ovi ovdje. I, evo ti još dvije cigare.»

Tako je i bilo. Nakon nekoliko dana djed je zaista, doduše – u stočnom vagonu, sa množinom drugih « sretnika » – sreća katkad zna biti prokleto relativna stvar! – otišao za Skandinaviju. I tamo dočekao kraj rata.

Vratio se jeste živ, ali vidno narušenog zdravlja. Od surove zime i teškog rada za fašiste stadali mu bubrezi. Umro je ne navršivši ni pola stoljeća života.

A dok je on tamnovao, baka je u Konjicu održavala troje djece i krišom pomagala antifašiste. Kod nje su se neko vrijeme krili partizanski ilegalci. I djecu nikad nije učila da mrze “drugu vjeru”.

Kad se djed vratio, rodilo im se još jedno dijete. Curica. Na nju, daj živi znak nesputane radosti, mislim dok kuckam ove redove. Ona mi nekako dođe kao onaj Bogdanovićev veličanstveni, malo potamnio kameni cvijet “iznikao” iz pakla Jasenovca.

Kad bi ga se samo i danas ljudi, s pijetetom, češće sjećali.