Trideset i prvoga avgusta 1889., na dan rođenja kraljice Wilhelmine (1880-1962), prvi je put proslavljen Princezin dan, prethodnica docnijeg Kraljičinog dana. Inicijativu za uvođenje ovog praznika dali su liberali, koji su njime željeli istaknuti značaj nacionalnog jedinstva. Novoproglašeni praznik je tako nazvan pošto je Wilhelmina, budući maloljetna, tada bila ”samo” princezica.

 

Kraljicom će, po redu i običaju, postati tek po sticanju punoljetstva. Šestog septembra 1898. godine u amsterdamskoj Novoj crkvi Wilhelmina je svečano proglašena kraljicom. Tim činom i Princezin dan konačno dobija današnje ime.

 Praznik je postepeno dobijao na važnosti, posebno u teškim vremenima. Tako se, na primjer, Kraljičin rođendan 1902. godine pretvorio u neviđenu ‘ludaru’. Wilhelmina se, naime, bijaše tek oporavila od teške bolesti, pa je vijest o njenom ozdravljenju s velikim olakšanjem dočekana u cijeloj zemlji. Stoga je zadnji  avgustovski dan tog ljeta gospodnjeg prerastao u opštenarodno slavlje.

Inače, ova kraljica obično nije  učestvovala u narodnom veselju, osim u specijalnim prilikama, kao, na primjer, za njen pedeseti rođendan, 1930. godine.

 

Hiljadu devet stotina i četrdeset osme godine, kad je Wilhelmina, umorna od rata i silnih ceremonija,  odstupila s prestola i krunu prepustila kćerki Julijani, datum slavlja se automatski ‘preselio’ na dan rođenja nove kraljice, 30. april.

 

Kraljica Julijana (1909-2004) je, kad je u pitanju rođendansko slavlje, ipak bila nešto aktivnija, otvorenija prema narodu. Jer, iako bi za rođendan ostajala kod kuće, pred prelijepom bi palačom Soestdijk primala nepregledne špalire čestitara i mahala razdraganoj masi, s onu stranu visoke željezne ograde

 

A sadašnja kraljica Beatrix još bliže prilazi narodu. Skupa sa ostalim članovima kraljevske kuće, ona svake godine odabire jedno ili dva mjesta u Holandiji da ih počasti svojim prisustvom, i učešćem u slavlju. Posjetu plavokrvne svite putem tv-ekrana prate milioni gledalaca, i to ne samo u Holandiji.

No, ni u drugim mjestima toga dana nije manje živo. Održavaju se skupštine, sijela i, u ‘sitnijim satima’, terevenke članova lokalnih klubova poštovalaca kraljevske kuće. Pije se, igra i pjeva posvuda, pa čak i u protestantskim ‘zabitima’, gdje je u normalnim okolnostima svako  uživanje  – neumjesno.

 

Takođe, u cijeloj se zemlji priređuju ogromni vašari, na kojima se trguje polovnom robom.

 

 

 

Možda je kuriozitet to što se kao Kraljičin dan i danas uzima Julijanin rođendan, a ne 31. januara, dan rođenja kraljice Beatrix.

Naime, prilikom stupanja na prijesto, 1980. godine, ova je potonja obznanila da će se u znak poštovanja prema majci, ali i nastavljanja tradicije, praznik i dalje slaviti 30. aprila. Jer, Julijanin je rođendan već tada postao odomaćen u srcima ogromne većine stanovnika Zemlje Lala i kanala.

 

 

Dan ranije majka je svako malo izlazila na dvorište, gledala u nebo: “Samo da sutra ne pada”, zabrinuto je gunđala sebi u bradu, zureći u stada tustih oblaka što su nemilosrdno špartali iznad holandskih pašnjaka.

Znam šta je: sutra nam treba u centar grada, na romel-markt, ogromnu buvlju pijacu koja svakog 30. aprila zauzme maltene pola grada. A pošto se uskoro vraća kući, u Bosnu – treba nakupovati svakojake điđemiđe za rodbinu, prijatelje, komšije…

A meni je tog buvljaka, kao i cijele frke oko kraljičinog rodjendana – navrh glave! Neopisiva gužva, galama, masa kroz koju se probijaš puževim korakom, služeći se, po potrebi i laktovima, nepregledna gomila starudija na štandovima…

A, da se ne radi samo o mojoj (antipotrošačkoj) ‘iščašenosti’, nego da je i nekim Holandezima praznične gužve navrh glave, potvrđuje činjenica da je u glavnom gradu slavljenje lude Kraljičine noći bilo zabranjeno čitavih devet godina! Toliko je policija, naime, 1995. godine problema imala s razularenom masom da je Gradska uprava odlučila suspendovati ovaj tradicionalno bestijalni ulazak u (Kraljičin) dan. Za ovdašnje pivopije – prava katastrofa! Nema točenja alkohola, produženog rada kafana, niti muzike na otvorenom, pa čak ni vanrednih vozova za Amsterdam. Siroti ugostitelji! Čitave godine čekaju taj datum da napune novčanike…

Istinabog, tada kafane i nisu bile glavni problem, nego to bijahu baš – romelmarktovi! Naime, buvljaci su tada  mogli počinjati s prodajom već od ponoći. Pa masa divlje nagrnula da što prije pazari… Bilo je u toj neopisivoj gužvi i pregaženih, i teško povrijeđenih… Međutim, kola hitne pomoći na mnogim mjestima nisu mogla prići povrijeđenima zbog štandova sa polovnom robom, što je  povećalo haos i tragediju.

Upravo zato je i ovogodišnja dozvola gradonačelnika Amsterdama strogo selektivna : kafići mogu duže raditi, pivo se može točiti nemilice, neka i ‘žive’svirke na otvorenom, ali buvljaka prije zore – ne !

 

 

Pred spavanje, ulazim u bakinu sobu, da joj poželim laku noć. Kao što sam i očekivao, zatičem je kraj prozora, zagledanu u mrak : “Samo da sutra ne pada…”

 

I eto, posrećilo joj se. Nije padalo. Štaviše, sunčan dan, bez mnogo vjetra, skoro vruće. U očima joj čitam nestrpljenje, želju da što prije krenemo. Ni slučajno, mislim, znajući kakav nas ‘stampedo’ čeka. Prvo fruštuk – ondak na put, što bi rekao onaj dragi Titov omladinac iz pedeset i neke.

Bijaše mitilo dvanaest kad smo kenuli.

 

Auto parkiram daleko od centra, lišen iluzije da tamo možemo pronaći mjesto za parkiranje. Okupani suncem, polako krećemo u poznatom pravcu. Puste ulice. Tek, na jednom ćošku, par mladića i djevojaka u narandžastim majicama. Pijuckaju pivo, nešto se kikoću. Sve im ravno do mora.

Malo dalje, iz suprotnog pravca, lijepa slika: nana, sa šamijom, za ruku drži nekog klinca, vjerovatno unuka, sa plastičnom krunom na glavi. Malac ponosno korača, sve pazeći da mu vjetrić ne oduva kraljevski znak s tjemena. Nas ni da pogleda. Ko ti je k’o on !

Nekakav crnac, na prastarom biciklu, u jednoj ruci guvernala, a u drugoj s mukom tegli kabasti hi-fi uređaj. Očito je i za njega pazarni dan završen. Sudeći po lovini – uspješno. Pa sad ide čovjek kući, da uz muziku zalije ‘lovinu’. Ako mu samo zasvira! Jer, na rommelmarktu vlada nepisano pravilo: nema vraćanja! Ne očekuješ, valjda, da za par eurića dobiješ carevo blago!

 

Napokon stižemo na buvljak, na mjesto ‘kraljičine’ pijace, u dvorište crkve svetog Euzebija. S njenog se tornja pruža lijep vidik na Rajnu, i širu okolicu Arnhema, za dobre vidljivosti – čak tamo do Nijmegena, i druge velike rijeke, Waal.

Ispred crkve je montirana velika bina, na kojoj upravo piči neki havy-metal band. Ispred nje, nekoliko desetina, najviše stotinu mladih ljudi cupka, kao u slowmotion-u. Tek se ugrijavaju. Biće danas još sijaset bendova.

Tu, odmah iza, počinje buvljak. Stotine štandova, masa u pokretu: sladoled, raznorazni alat, pecivo, minđuše, cd-evi, cipele, svijećnjaci, prastare fudbalske lopte, figurice, bureci, slike, hi-fi uređaji, televizori, telefoni “iz prekambrija”, mikrovalne i mikrotalasne, pizze, videorekorderi, razdrndani kreveti, školski mikroskopi, stolice, bicikli, gramofoni, bunde, kupaći kostimi, kape, šeširi … Sve za jednu banku!

Namah me znoj oblije. Nije da se i za mene tu ne bi nešto našlo. Nego, valjda mi se to bazanje po buvljacima zgadilo dok smo stanovali u izbjegličkom centru. Pa smo, sa džeparcem od par guldena sedmično, većinu stvari htjeli-ne htjeli morali kupovati baš tamo. Naravno, nije u tome bilo ništa loše. Nego, osim gužve, koja mi nikad nije bila omiljeno agregatno stanje, najviše mi je smetao onaj miris. Koji, čini mi se, visi nad sve i jednim buvljakom. Ne znam ga opisati. Možda on i ne postoji, osim u mojim nosnicama. Možda ću biti najbliže istini ako kažem da se radi o kombinaciji vonja vlažne truleži i neke teške prašine. Pa vam se ono tako zavuče pod kožu da ga ni najboljim sapunom ne možete oprati.  I dugo vas, nakon što vašar mine, i šatra se sklopi, podsjeća na izbjegličku bijedu kojoj ste nekoć bili izloženi.

Stoga se, uz malu grižnju savjesti, brzo opraštam s majkom, zakazavši joj sastanak za sat vremena kod obližnjeg spomenika. U gradu sve miriše na pivo!

 

No, i tamo, osim onog mirisa i starudija – ista priča! Gomila šetača, tržni centar pun k’o oko. Ni mrdnut!

Na licima većine, posebno starijih, ne čitam svečano raspoloženje. “Seniori” su većinom smrtno ozbiljni, baš kao da su slučajno svratili, možda tek da nešto pazare. Pa što onda ne idu na onaj nesretni buvljak, ‘bo ih on, gunđam, da me ostali ne čuju. Jer, ukućani mi ionako već iza leđa pričaju da sam “šenuo”.

Srećom, više je mlađeg svijeta. ‘Sijevaju’ nožice, smješe se butkice, namiguju goli, glatki trbusi ispod majičica… Sirote one, mora da nemaju para za odjeću, kao da čujem šeretski glas mog ujaka, Daje, starog šarmera. Seksiste, kako Holanđani nazivaju muškarce sa zdravim interesom za suprotni pol.

Eh, Dajo, Dajo, ovdje bi nas obojicu optužili za seksualnu intimidaciju. Možda bismo morali i u pržun!

 

Neki momak, na uglu, bezbrižno zuri u nebo, tu a odsutan. Na glavi kačket, u jednoj ruci piva, u drugoj džoint – kao da je upravo sišao sa postera!

Na ulicama dosta cajkana. Govorka se da su neki imami u Amsterdamu pastvi savjetovali da ovih dana ne ide u centar Grada. Ali, ovi ovdje kao da su i sami dio šarene, opuštene atmosfere. U svijetloplavim košuljicama, na biciklima ili na rasnim konjima, vječito nasmiješeni i u mješovitim parovima. Kao da šapuću:  “Šta čekaš, popij, smotaj džoint! Ko nije haš – nije naš!”

Na glavnom trgu, ispred kinoteke, tri benda na razdaljini ne većoj od pedesetak metara!

 

I dok Beatrix u ovom trenutku, uz vječni smiješak, jednim od njenih bezbrojnih šešira maše gomili na nekoj od groningenskih ulica, supruga kod uličnog prodavača kupuje pecivo. Perec suv, bezukusan, nikakav, ali mu zato cijena ‘masna’: jedan euro! Da ne bude prevare: dvije km!

I da je vruć, sad iz pekare, bilo bi previše.

To me podsjeti na još jednu tamnu stranu ovog praznika: komercijalizaciju. Svako tu, osim običnih smrtnika, potrošača, nastoji da vam nešto utrapi: osim ugostitelja i buvljakista, tu su verglaši, ulični žongleri, sladoledžije, muzičari i muzikanti, pjesnici i škrabala, slikari i mrljatori (naivci i naivčine)…A o džeparima, dugoprstićima – da i ne govorim! Vrte se tu, brale, silni milioni!

 

Na koncu, siti galame a praznih trbuha, kupimo prnje i prije vremena odlazimo da sačekamo baku.

Na stepenicama kraj spomenika, smrad pišoke. I pored desetine montažnih javnih nužnika, svjetina više voli obližnji pasaž!

Toliko me bole noge da odlučujem da tropnem na skaline. Supruga i sinčić sjedaju malo dalje, uz vjetar. Šutimo, smoreni, zagledani u nebo.

Kad, eto ti bake. I to – prije vremena! U rukama dva para crnih cipela. “Vidite šta sam kupila! Zar nisu divne? Jako su udobne ,” smiješi se, neodlučna, kao da će joj tek naše klimanje glavama donijeti pravu dobit.

“Jesu, udobne su, ali samo prvih petnaest metara”, pecnem je.

“Ih, kakav si”, s olakšanjem se skljoka na basamake.

“Vidi kolike su mi kurije oči”, kaže, skidajući cipele. “Zbog njih sam ih i kupila. Ubiše me ove moje bakandže.”

Pazi, stvarno, na prstima joj zadebljanja k’o lješnjaci. “To mora da boli”, kažem.

“Pa, jašta nego boli. A ti mislio da se zezam”, dodaje majka uz prijekoran pogled.

Poslije, u našem vrtu, dugo uživamo na sunčevini. Guc rakije i dva frtalja travničkog, u muku blagorodnom. lica. Komšije, biće, nagrnule u čaršiju.

Živio Kraljičin dan! Ali samo u mom vrtu! Uz šljívu i mezu iz rodnoga kraja.

 

Još kasnije, kad je pao mrak, uzimamo bocu vina, čaše i penjemo se na obližnji brežuljak. Najviša tačka u okolini. Cijelih osamdeset metara. U pola jedanaest počinje veliki vatromet na obalama Rajne, nešto što zaista vrijedi vidjeti.

Kad smo došli do vrha, obilježenog, nećete vjerovati, – betonskim spomenikom (samo što još nisu nacionalnu zastavu pobili, k’o na vrhu Kilimandžara, bogtemazo!), tamo se već bijaše okupila masa svijeta. Sve tiho, nekako svečano, kao na procesiji. Na nebu, zvijezde k’o oskoruše, a pod nogama – čaršija u punom sjaju.

Sjetim se, tada, naše Čaršije. One na jugu. One, Baš. Svih onih večeri kad sam je satima znao ćutke umivati pogledom s velikog platoa ispred zgrade stare željezničke stanice na Bistriku, u kojoj sam, osamdesetih, kao student, stanovao

U to poče vatromet.

A meni se boje u očima razliše, kao u pijanom kaleidoskopu.