Mačka na usijanom kijevskom krovu

 

 

 

Kad smo kao izbjeglice u Holandiji dobili prvi smještaj, kao urođenicima su nam pokazivali kako se pušta voda u wc-u, kako pali svjetlo i podešava termostat za grijanje u dnevnom boravku. Sve to sam stoički podnio, do trenutka u kojem nam je naš “vodič za kućnu radinost” rekao da temperaturu u dnevnom boravku zimi podesimo na 19 stepeni.

Devetnaest?” pomislih. Pa to je da se smrzneš!

U dnevnom boravku mojih roditelja se – zavisno od toga šta je bilo jeftinije – za zimskih mjeseci grijalo na plin, naftu, ili na drva. I, nije bilo šanse da se temperatura spusti ispod 24-25 stepeni. Mojoj majci je uvijek bilo hladno. Zato mi je ovih devetnaest bilo jako čudno. No, pomislih, bolje da držim jezik za zubima. Otići će ovaj “energetičar”…Zato sam ga samo poprijeko pogledao i odlučio da začepim uši.

Kasnije sam se ovdje počeo navikavati na niže temperature, pa mi je, kad bih zimi dolazio u zavičaj, u majčinoj kuhinji postalo prevruće. A kad bih otvorio vrata, ona bi vrisnula: “Zatvaraj! Uđe mačka!” I na to odmah prijekorno dodavala: “Sine, ti se tamo baš odrodio.”

Ovome moram dodati još nešto. U mladosti sam se godinama, i ljeti i zimi, jutrom tuširao potpuno hladnom vodom. Negdje sam čuo, ili čitao, da to jača odbrambeni sistem organizma. Mati se docnije tužila da ne samo da sam se odrodio, nego sam i pomalo ćaknut.

S tom ludom navadom sam prestao mnogo kasnije, kad sam obolio, a doktori mi kazali da imam neku grešku u – pogodili ste! – imunom sistemu.

 

O svemu tome razmišljam ovih dana, dok nas zasipaju svakovrsnim savjetima o štednji energije: plina, nafte, električne energije, drveta… Sve to, zbog “manje ovisnosti o Putinu”.

I jao onome ko se ogluši o te savjete! Na glavu mu se sruči sve i svašta. Tako je ovih dana lavinu kritika izazvala izjava bivšeg fudbalera, tv-analitičara i urednika sportskih knjiga i časopisa Johana Derksena. Poznat kao čovjek bez “dlake na jeziku”, Derksen je izjavio da po kući najradije šeće u majici i sportskim gaćama, na “sobnoj” temperaturi od dvadeset i četiri stepena. “A štednja? A Rusi”, graknuli su medijski “papagaji” premijera Mark Ruttea.

Već i to mi je bilo komično – njegov dom, njegova slobodica! – ali sam se slatko nasmijao tek kad sam čuo da se u medijima Holanđanima preporučuje – tuširanje hladnom vodom!

Da im ispričam moj slučaj?

 

Šalu na stranu, ekonomska situacija nije nimalo ružičasta. Statističari kažu da se inflacija u septembru popela na cijelih 17 %, što je najviše još tamo od Drugog svjetskog rata. Stalno slušamo o tome kako masa ljudi više nije u stanju da plaća račune za struju i grijanje. Zato je nedavno Vlada velikim paketom pomoći priskočila u pomoć najugroženijima.

Koliko su u pravu bili oni koji su od početka rusko-ukrajinskog konflikta – još dok se on nije pretvorio u rusku agresiju – Evropskoj uniji savjetovali da kod obiju strana stalno i uporno insistira na pregovorima! Tim više što je, kako se činilo, Kijev u početku bio spreman da Ukrajina ostane neutralna, a Putin davao izjave da bi to spriječilo rat. Jer, to je bio glavni problem. Ali, primamljivi pozivi Brisela i Vašingtona Ukrajinu su stalno “vukli” na drugu stranu…

Ta opcija odavno više nije u igri. Invazijom na Ukrajinu Putin je “progutao udicu” NATO-a i sve “uprskao”. A kad topovi grme, razum šuti. Ali bi se – dok u znak osvete zarad srušenog krimskog mosta nad Kijevom i drugim tamošnjim gradovima opet zlokobno šište ruski dalekometni projektili i zavijaju sirene za zračnu opasnost – neko rješenje za okončanje ovog tragičnog sukoba moralo pronaći. Mada krivica za rat nije jednaka, obje bi strane morale, kako kaže još jedna holandska poslovica, dodati vode u vino (water bij de wijn doen). Samo, čisto sumnjam da su to u stanju učiniti same. Dok su sa obje strane frcale “samo” prijetnje i uvrede, i nekako. Ali kad jednom padne krv…

Zato, budući se ovdje radi o po cijeli svijet đavolski opasnoj situaciji – Ukrajina sama ne može dobiti, a Rusija ne smije izgubiti rat – pisac ovih redaka smatra da bi se u cijelu stvar puno aktivnije morale uključiti Ujedinjene nacije. One su za to najprikladnije i najodgovornije. Gašenje ratnih požara u svijetu je jedan od najvažnijih zadataka ove organizacije.

Međitim, UN su još tamo od Wende (pad Zida), mnogo izgubile na uticaju. (Uglavnom) Sjedinjene Američke Države su ih samostalnim i nepromišljenim vojnim akcijama (Irak, Libija, Avganistan…) gurnule u zapećak. Koliko nas, na primjer, zna ime Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija, a koliko ona predsjednika SAD i Rusije? A bez UN je gotovo nemoguće rješavati ovakve, ludo opasne sukobe.

 

Nadajmo se da će se to uskoro desiti. A do tada, ostaje nam da čekamo dalji razvoj situacije. U strahu i nadi da Putin neće ostvariti sve češće prijetnje o upotrebi atomskog oružja. Neki katastrofičari tvrde da je Zapadu jedan od ciljeva upravo to: da vide koliko daleko mogu ići u stezanju obruča oko Rusije.

Bojim se da su zaboravili onu lekciju po kojoj mačka stjerana u ćošak katkad zna praviti veoma čudne skokove.